Lajk naš svakdašnji: Testiraj se jesi li pravi Hrvat
Završio sam fakultet i drago mi je da jesam. Ne smatram da me to čini boljim čovjekom, smatram tek da bi me u suprotnosti mater ubila. Papučar sam i duboko strahujem od svoje djevojke. Razmažen sam i ne volim hranu za kojom bi se koza sa mnom otimala. Imam vozačku šest godina, ali i dalje slabo idem u rikverc – ne znam parkirati bočno. Ne sjećam se svog prvog spolnog odnosa – nisam zlopamtilo.
Pada mi na pamet jedna ideja, hehe. Planiram vam otići u neki ozloglašeni noćni klub, ono Lidija Bačić đir. Heh, potom doći do najopasnijeg izbacivača i tisuću mu puta reći kako je on zapravo jedan nježni homoseksualac. Prema mojim računicama, ako preživim prvih par slogova, već negdje oko petstote rečenice trebao bi početi provlačiti prste kroz moju bujnu kosu… Oko sedamstote rečenice lagano bi mi kružnim pokretom počeo prelaziti preko testisa…Nedugo zatim bi se spustio na koljena, raširio usne, otkopčao mi šlic i…( pogledajte spot Lidije Bačić ). Trebao bi doduše zbog mojih genetskih blagodati imati nešto veća usta… Nego što mislite o mom planu? Ima on zapravo samo jednu kvaku. – Izbacivač vidite mora biti Hrvat! Ako mi ne vjerujete samo pročitajte ovaj tekst još 999 puta.
Prosječan Hrvat
Prije no što ovo i sami pokušate, ako već i niste, na svom obližnjem izbacivaču samo da vam pojasnim zašto sam siguran da pri tom nećete poginuti – ukoliko je vaš zaštitar naš tj. Hrvat. Primjer kojim ću vam pokazati ne samo da će dokazati moju tezu kao ispravnu već bi vam trebao pomoći i pri pitanju o narodnosti vašeg izbacivača iz diska. Otvorite za početak na facebooku stranicu ”Dnevna doza prosječnog Hrvata”. U njoj se do u detalj opisuje kalup čovjeka kakvim bi ja valjda trebao biti. Slika vam je to do srži primitivnog i iz neke davne ulične tuče ( po mogućnosti sa nacionalnim manjinama ) krezubog bandita.
Čovjeka koji bi, da nema parova u kladionici, bio ama posve nepismen. Koji vozi samo njemačke aute koje može rastavit pincetom, druge aute, kao ni narode – ne priznaje. Sluša samo domaću muziku a najdraža mu je Ceca. Ubio je bar jednog navijača suparničke momčadi. Ima istetoviranog najdržaeg sveca na leđima, za kojeg obavezno ne zna kako se točno zove. Pozna Isusa i u rodu je s njim. Smatra da je ovaj Papa komunist. Ne zna šta je pedofilija i ne smeta ga – osim ako to nije nešto iz Srbije. Čita Dnevo hr. i komentira članke. Prima bar jednu ratnu penziju, mah, shvatili ste…
They are everywhere
Rekao bi čovjek da je ovo samo plitka hrpa jeftinih stereotipa sve dok se u sredstvu javnog prijevoza, ili pri noćnom izlasku, ne osvrne oko sebe – they are evereyhere! Napumpani momci u uskim majicama koje ocrtavaju srebreni lanac težine njihovog nepriznatog djeteta. Izblajhane djevojčice koje se bar jednom dnevno zaraze herpesom. No, jasno vam je, nema te blasfemijske laži i notorne pizdarije koju prosječan Hrvat neće povjerovati ako mu se samo dovoljno puta ponovi.
Uzmite ako hoćete kao dokaz i naša četiri predsjednička kandidata. Osim što su svo četvero predsjednički kandidati i što su ravnomjerno spolno podijeljeni na dva muškarca i Kolindu i Vilibora postoji još jedna stvar koja ih neimnovno povezuje. Naime svi oni pričaju takve pizdarije u koje je jednako lako povjerovati kao i nagovoriti izbacivača iz diska da vam pofafa spolni organ. Ali nakon što nam ih tisuću puta ponove svi ćemo im mi, bez sumnje, slijepo vjerovati. Uostalom čitava naša povijest i sav njen jad, tuga i jal nisu ništa drugo osima kronološkog zbornika dovoljno puta ponavljanih parola, ratnih uzvika, političkih programa, ekonomskih planova, pretvorbi privatizacija i etničkih razlika – uredan niz dovoljno puta izgovorenih laži.
Ako mi ne vjerujete samo pročitajte ovaj tekst još 999 puta.
Odlučio sam stoga napraviti jedan mali eksperiment, što će se dogoditi ako ja sada kažem svoju istinu?
Prosječan ja
Da pokušam, ja sam prosječan Hrvat i mislim da nisam prosječna seljačina. Hrvat sam i za to nije potrebna neka velika filozofija, da sam rođen u Budimpešti bio bi Mađar, da sam rođen u Istri bio bi Talijan. Ono što je meni bitno da u okvirima u kojima živim, koje poznajem i sa kojima se po defaultu identificiram, živim što bolje. Završio sam fakultet i drago mi je da jesam. Ne smatram da me to čini boljim čovjekom, smatram tek da bi me u suprotnosti mater ubila. Papučar sam i duboko strahujem od svoje djevojke. Razmažen sam i ne volim hranu za kojom bi se koza sa mnom otimala. Imam vozačku šest godina, ali i dalje slabo idem u rikverc – ne znam parkirati bočno. Ne sjećam se svog prvog spolnog odnosa – nisam zlopamtilo. Nikada nisam ubio Srbina – ono sorry. Srednje ime mi nije nikakva podvrsta bora. Nisam histerični borac za prava ljudi, stabala, crijepova ili životinja, nisam hipster niti vegeterijanac – poštujem sva živa bića a volim bogatiji dio svoje rodbine i janjca na žaru, eto.
Jedna ideja, heh
Ideja je da i vi sad napravite isto. Stoljeća laži dovela su nas ovdje gdje jesmo, trebat će biti njemački uporan u istini. I jel bolje već? Ako mislite da je ova moja ideja utopistička baljezgarija zamislite da se ljubite s Kolindom.
– Ove dvije misli nisu logički povezane ali bi vam trebalo pozliti za kaznu što sumnjate u mene.
No shvatili ste, a sad zaista moram ići jer me čeka bivši robijaš ovećih usnih šupljina. Kad se zadovoljen vratim očekujem pronaći bolje i sretnije društvo. Ako sumnjate samo pročitajte ovaj tekst još 999 puta, ako ste dakako pravi Hrvat.
