Dragi moj J.M. ovdje u Zagrebu kao da nikoga uopće nije briga šta ovi stol do njihovog pričaju! Isto kao da svak gleda svoja posla – nečuveno! Zato valjda i ne vidiš često Zagrepčanca kako sam u kafiću sjedi i satima pije kavicu – dosadno je to. A u Splitu, u Splitu može čovjek danima sjediti i srkati kaficu u potpunoj samoći, sve dok ima ikoga oko tebe koga bi mogao prisluškivati i u čiji život možeš gurnuti nos te povremeno se ubaciti s dosjetljivom poskočicom – fascinantno!
Redovito pričam s jednim poznanikom starim, (J.M. 25. – podaci poznati redakciji ) mada mi se, da vam budem iskren, njegovi stavovi, niti on sam, uopće ne sviđaju. Preselio se on nedavno u Zagreb iz Splita pa je sad riješio da meni detaljno prenese svoje dojmove o razlikama među te dvije sredine. Kaže meni J.M. da se razočarao koliko su ljudi ovdje i u Splitu slični. Pa nastavio u tonu, kojeg smatram čak i ksenofobnim i pomalo fašističkim, i kojeg strogo osuđujem, da sitne razlike zasigurno postoje što je po njemu i normalno obzirom na različite sredine iz kojih stanovnici Zagreba i Splita dolaze.
Ali da hebem ja njega posred čela (još je i vulgaran) ako itko može razaznati razliku između ovih iz Posušja i ovih iz Livna – aludirajući na pretežitu populaciju naših velikih gradova. Još je i dodao, u nervoznom i bezobraznom tonu, kako je on siguran da ih sve skupa poreda u nekakvu sobu da bi im svima glave nalikovale jedna drugoj kao jaje jajetu – a onda se kurvin sin nadovezao da bi to jaje svakako iznimno sličilo na kocku! Vidite s čime se ja moram nositi u životu, dakako da nisam dopustio ovakve ksenofobne izljeve pa sam mu, a kako sam se i sam nedavno preselio iz Splita u Zagreb, odlučio nabrojati razlike koje sam ja primjetio.
Svak gleda svoja posla
Neki dan mi se, dok sam samotno sjedio na kafi, desilo nešto fakat fas-cina-n-tno! – Velim ja njemu. Vidiš moj J.M. preko puta mene sjedila je s prijateljicom neka iznimno ružna žena i pričala ovoj svojoj kako ju u zadnje vrijeme stalno napadaju muški – kukavna li ti je ona! – Ali to nije taj fascinantan dio. Ja već mislio zajaukati kako ju napadaju sa štapovima ilti svetom vodicom, ali sam odlučio pričekati da svi oko mene prasnu u smijeh pa da pokupim veće ovacije. – Tajming je, vidite, ključan faktor pri bezobraznim upadima u tuđe privatne razgovore! Čekam ja tako, minut, čekam dva, a kad ono nitko ništa! – I to je ono fascinantno što mi se desilo.
Dragi moj J.M. ovdje u Zagrebu kao da nikoga uopće nije briga šta ovi stol do njihovog pričaju! Isto kao da svak gleda svoja posla – nečuveno! Zato valjda i ne vidiš često Zagrepčanca kako sam u kafiću sjedi i satima pije kavicu – dosadno je to. A u Splitu, u Splitu može čovjek danima sjediti i srkati kaficu u potpunoj samoći, sve dok ima ikoga oko tebe koga bi mogao prisluškivati i u čiji život možeš gurnuti nos te povremeno se ubaciti s dosjetljivom poskočicom – fascinantno!
Ne izlazi se kod nas vanka po ovakvom vremenu
No kako J.M i dalje nije bio uvjeren da su ovdašnji Herce.., ovaj stanovnici posve drugačiji od Splićana bio sam prisiljen nastaviti s mojim daljnim opažanjima. Velim ja njemu kako je druga velika razlika u odnosu ljudi prema klimatskim uvjetima. Vidite ako pitate Dalmatinca, ovo u Zagrebu ionako nije klima već elementarna nepogoda koja teži vječnosti. Pa ipak Zagrepčanci svaki dan radosno izlaze na ulicu, izlažu se neljudskim i nepolarno-medvjedovskim hladnoćama i posve realnom riziku da im se smrznu jaja i otpadnu po cesti – kao da je sve kul. Kao da ih ne smeta što im kiša ne pada jedino kad je na oblačno pred kišu ili kada je snijeg – jebe ih se.
Da ovakav zagrebački dan osvane jedno jutro u Dalmaciji mi bi se svi zavukli, ako treba do svoje smrti, u kuće i čekali da izađe Sunce – ne izlazi se kod nas van po ovakvom vremenu! Kad je onomad pao snijeg u Splitu pa su nas vlasti poticale da se primimo lopata, mi smo ih grupno proglasili redikulima jer tko je vidio po ovakvom vremenu ići okopavat masilne. Nikome nije bilo na kraj pameti da bi tom lopatom zapravo trebalo otkopati snijeg s prilaza kuća – ali za to bi opet trebalo izaći van iz kuće što je nečuveno. Dvoje je junaka ipak izašlo iz kuće i slomilo, manje više, svaku lomljivu kost u organizmu koja se dala slomiti. Mi ostali smijali smo im se s prozora jer zna se da se po ovakvome vremenu u Dalmaciji ne izlazi iz kuće.
Hrana
J.M. je i dalje bio nepokolebljiv pa sam riješio da mu poredim nešto na što je svaki Dalmatinac osjetljiv i na što ne može ostat hladan – spizu! Iako je za pretpostaviti da sam prednost instinktivno dao slavnoj dalmatinskoj kuhinji – e vidite nisam za dešpet. Zapravo popričajmo malo ovdje o mitu onoga što svjetski ‘gastro eksperti’ nazivaju dalmatinskom ‘kuhinjom’! Sve je to fino i zdravo, ali prije svega veoma sumnjivo.
Vidite u Dalmaciji je tek par stvari Bogom dano: riba koja svojevoljno živi u moru ispred naših kuća, masline koje su nam zasadili Grci i potom pobjegli čim je trebalo prvi put okopat oko njih i vinovu loza koja bi, da nam je također nisu zasadili ti grčki kreteni kod nas rodila kad bi i Sunce izašlo u Zagrebu – dakle nikad. I na čemu se danas bazira ta naša neviđenao dosjetljiva, ta naša svemirska kuhinja? – Na ribi zalivenoj maslinovim uljem uz kapljicu vina – i to vam je otprilike to.
Vrlo je lako za pretpostaviti kako bi nam se, da nam koji slučajem u moru plivaju dabrovi i da su Grci ‘mjesto maslina i loze zasadili, štatijaznam, đumbir i kokose, dalmatinska kuhinja bazirala na dabru ispečenom na gradele, polivenim đumbirom uz čašicu kokosova mlijeka. Vidite li što vam pokušavam kazati? Dalmatinska kuhinja nije nikakav plod ingenioznih miješanja okusa i godina traganja za pravim sastojcima. Ne, ne. Nama se bukvalno posrećilo. Zbog lijenosti smo uzeli prve tri stvari koje su nam došle pod ruku, s kojima također nemamo nikakve veze, i bacili ih na gradele – jer je to bilo najjednostavnije. I tako vam je nastala ta mega popularna dalmatinska kužina – ma to zapravo niti nije kuhinja nego gastronomska slučajnost.
Ovdje na Sjeveru otkrio sam, velim ja njemu, pak nešto što se zaista može nazivati kuhinjom. Čisto zbog toga što jest plod nečije mašte i truda, a ne puke sreće – kako je nas u Dalmaciji posralo. Probao sam ovdje tako puricu s mlincima – nema toga kod nas. Zatim krvavice i pečenice sa zeljem – nema toga kod nas, pa zagorske štrukle, pogađate – nema toga kod nas. Ma bilo bi i kod nas samo da se u mrižu hoće više uhvatiti koja purica s mlincima, ali slabo se nešto hvata zadnjih godina, neće kuja u mrižu!
Promet
Eh da, skoro sam zaboravio – promet, kažem ja J.M-u s perverznim pobjedničkim osmijehom na licu. Tu si imao pravo, u prometu zaista nema nekih velikih razlika sem možda vizualnih. Recimo, tako posve drugačije tumačimo prometne znakove, to jest u Splitu ih ne tumačimo nego ignoriramo.
Primjerice u Zagrebu vozači automobila imaju tendenciju da se zaustave pred pješačkim prijelazom ili zebrom. U Splitu se vozači također zaustavljaju. Recimo, zaustave se ako na zebri lupe neku debelu babu pa stanu da joj jebu mater jer im je udubila haubu i zovu joj policiju – šta se ona tu sad našla šetat.
Nadalje prometni znak koji vizualno podsjeća na odraslog muškarca koji trči za malenim dječakom u Zagrebu označava blizinu škole i pojačan oprez, dok u Splitu označava ulice u kojima pedofili često love dječake. Goruće drvo u Zagrebu predstavlja mogućnost požara, a u Splitu potencijalno Bogoukazanje u obliku gorućeg grma. Trokutasti znak sa žutim trokutićem u sredini okružen bijelom trakom u Zagrebu označava glavnu cestu, a u Splitu potencijalno jaje na oko – ilitiga frigano jaje.
Kad sam ovom ksenofobnom debilu svojim čvrstim argumentima napokon začepio gubicu nisam imao previše vremena za slavlje. Naime kasnio sam na sastanak kod liječnika. Eh da, nisam vam to rekao, ja sam se vidite preselio u Zagreb prvenstveno zbog zdravstvenih poteškoća. – Vidite često pričam sam sa sobom.
