– Pustite vodu braćo bar u kafiću kada već doma štedite, čisto da vidite jednom kako to izgleda. Na sramotu svih onih koji svojim penisom ne uspiju pogoditi metu već zidne pločice. Dabogda u seksu tako precizni bili pa mjesto nesrećnice, zidne pločice pogodili! Ali više od svega pišem ovaj rad duboko razočaran društvom u kojem živim jer ako je igdje pojedinac ono što zaista po svojoj pririrodi jest, onda je to na zahodu. Prema tome onaj koji iza sebe ostavi posran zahod nije ništa drugo nego posran čovjek. Kao vrsni znalac prilika javnih toaleta moram stoga porazno zaključiti da živimo u veoma usranom vremenu i društvu.
‘Kakav zahod, takav narod’
– M. Perković Thompson
Svaki student filozofije, sociologije, politologije, ja i slični hašomani bar su jednom došli do spoznaje o dubokom duhovnom pripadanju nekoj kineskoj religiji. Ne bi mi čovjek vjerovao koliko sam budista iz Slavonskoga Broda u životu upoznao dok sam se svojedobno motao po filozofskom fakultetu, čekajući da neka kolegica spozna dubinu moje beskrajne pjesničke duše – po mogućnosti neka sisata. Na nekom od brojnih druženja s podravskim taoistima, zagorskim budistima i istrijanskim hinduistima (dobro Istrijanima je to službena religija) uz čašicu crnog vina i prigodne supstance (koje njihove religije bazirane na odricanju najstrožije zabranjuju) čuo sam jednu mudru poslovicu koja mi se urezala u pamćenje. Naime, prema nekoj od navedenih kinesko – zagorskih religija svaki čovjek nosi tri maske, jednu u društvu, drugu sam zaboravio kad je nosi, a treću kada je sam sa sobom. I samo je u samoći stoga čovjek potpuno iskren, samo je tada ono što on uistinu jest.
Zahod
A gdje je to čovjek u većoj samoći, većoj iskrenosti, bez ikakve potrebe da ikoga impresionira, da se ikome svidi, gdje je to čovjek više ono što jest negoli kada sjedi sam na zahodu? Jeste li ikada vidjeli ikoga starijeg od pet godina (a da nije ženska vani u subotu – žene naime strogo vjeruju da zahod daje popust na količinu) da u društvu ide, da prostite, kakiti i piškiti? Ta i kraljevi tamo odlaze sami. Nema, nema dubljeg dodira sa svojom nutrinom negoli kada sjediš na bijeloj keramičkoj školjci.
Stoga zaista ne znam što su se oni suludi kinezi stoljećima pentrali po vrhovima planina u narančastim haljinama svojih majki i gore godinama svirali kur.. ilitiga ‘meditirali’ samo da bi dodirnuli svoje nutarnje ‘ja’ kada su mogli jednostavno otići na zahod? Ja toliko često odlazim na zahod da je pitanje dana kada će me ti kineski zabušanti proglasiti za novog duhovnog vođu. Danas sam već tri puta dotakao svoje nutarnje biće i to bogami dva puta pošteno.
Zahod i ja
Razlog mojih čestih posjeta ovoj veličanstvenoj instituciji je dijagnoza ‘brzih crijeva’ koja me pri svakoj situaciji koja iziskuje imalo povećani stres pošalju da malo stupim u kontakt sa svojim pravim ‘ja’. Naime odrastao sam u obitelji maničnih pretjeranih paničara koji svijet gledaju jedino i isključivo crno. Da mom ocu prođe susjed Branko preko puta on bi odmah počeo pljuvati oko sebe i mahnito se križati jer bi bio uvjeren da mu je put prepriječila crna mačka iz pakla. Svaki put kada zakašlje oboli od raka i do sada si je dijagnosticirao više rakova negoli ih ima u Atlantiku i od svakog je bar jednom preminuo.
Da se majka, recimo, ne može sjetiti gdje je u kući ostavila novčanik, bila bi sigurna da su je opljačkali gangsteri koji su joj do sada jamačno ispraznili i sve novce na banci (kojih nema) te bi se iz predostrožnosti bacila niz balkon. U našoj obitelji čaša nikada nije bila napola puna, nije čak bila niti napola prazna, čaše uopće nije ni bilo!
Kako sam naslijedio spektar od jedne i to crne boje kojom gledam svijet od svojih roditelja tako nema mjesta gdje me panika i bubrezi nisu poslali na zahod. Nema kafića, restorana, kuće koja se tada činila praznom i javnog wc-a kojeg nisam bar jednom blagoslovio. Čak vjerujem da u Splitu postoji jedan javni wc-e kojeg samo ja držim u plusu, bez mene bi već davno bili stavili ključ u bravu.
Zahod i društvo
Kako sam iz navedenih razloga čest i rado viđen gost gradskih javnih zahoda, čim me teta od toaleta vidi da idem niz ulicu poćne trljati ruke. Ne biste mi vjerovali na kakve sam sve prizore nabasao za tih svojih duhovnih putovanja. Zaista mi nikada neće biti jasno kako netko može promašiti školjku toaleta za vršenja velike nužde! Nije da naše guze imaju pet, šest, otvora pa da te uvijek iznenadi koji je dobitan, nije da ima jednostavnije stvari od toga da sjedneš na šolju svakim bokom jednako udaljen od ruba zahoda i obaviš to što priroda zahtjeva te potom pustiš vodu!
Ali ma kakvi. Nekima bi bogami trebalo napisati upute pored wca-a, sa slikama za svaki slučaj, gdje bi prvo pravilo glasilo: – Poštovani, za vršenja velike nužde pokušajte, ako je ikako moguće, sjesti na za to predviđeno mjesto to jest školjku, a ne pored nje!
Pišem ovaj rad potaknut pismom kojeg je student ostavio nepoznatom nekom koji ne kapira baš kako svemirsko napredni sustav toaleta funkcionira, valjda to nemaju u njegovom selu. Pismom u kojem odgovorne moli da tokom korištenja istog, u duhu bratstva i empatije, pogode jebenu školjku – ima skoro pola metra u promjeru, gotovo ju je nemoguće promašiti!
Kakav zahod – takav čovjek
Nadalje pišem ovaj rad u ime svih onih koju su ikada nabasali na keramičku šolju smeđe boje, premda je izvorno bijela. Ne, onaj štapić što strši pored toaleta nije magični štapić Harrya Pottera nego četka koju uzmeš u ruku i pokažeš da si čovjek s minimumom kulture. Pišem u ime svih onih štedljivaca koji niti na javnom veceu ne mogu stisnuti srce i pustiti vodu i koji smatraju da bojler stoji ‘nako’ u slučaju požara!
– Pustite vodu braćo bar u kafiću kada već doma štedite, čisto da vidite jednom kako to izgleda. Na sramotu svih onih koji svojim penisom ne uspiju pogoditi metu već zidne pločice. Dabogda u seksu tako precizni bili pa mjesto nesrećnice, zidne pločice pogodili! Ali više od svega pišem ovaj rad duboko razočaran društvom u kojem živim jer ako je igdje pojedinac ono što zaista po svojoj pririrodi jest, onda je to na zahodu. Prema tome onaj koji iza sebe ostavi posran zahod nije ništa drugo nego posran čovjek. Kao vrsni znalac prilika javnih toaleta moram stoga porazno zaključiti da živimo u veoma usranom vremenu i društvu.
Uzet ću ja nakon tebe wc četku rođeni moj, kao i tisuću puza do sada, i očistiti nusprodukte tvog ranog doručka. Ne ponižavaš me time jer ja sam kroz sve one tri kineske maske na licu zadovoljan onim što jesam, makar tuđa govna čistio. Time zapravo, rođeni moj i svi tebi slični šta šolju od zahoda pogoditi ne mogu, ponižavaš sebe. Šta ti vrijedi da te hvale i tapšaju po ramenu u društvu? Da te i narodne pjesme ako treba opjevaju? Kada u onome trenutku duboke iskrene intime, kada sam na zahodu samo i jedino sebi polažeš račune – ti ostaneš posran!
Pratite Lajk naš svakdašnji na Facebooku ovdje!
