Lajk naš svakdašnji: Zdrav mi mali, Bogu hvala pao ispit neki dan
Meni se pak, kada se natjeram da se začudim, postavlja samo jedno mrtvo pitanje: Kakvi su to bolesni i jezivi umovi povezali dvije posve nepovezane stvarnosti – obrazovanje i zdravlje mlade osobe u jednadžbu u kojoj jedno povlači drugo? Kakve veze te dvije stvari uopće imaju?
Ukidanje zdravstvenog osiguranja nekim studentima je posve logično
– Samit duševnih bolesnika svemira.
Rođen sam u Hrvatskoj, zapravo sam rođen u Jugoslaviji koja se potom raspala u najkrvavijem svjetskom ratu. Kad sam bio dovoljno star da shvatim značenje rata, krvavih slika i zvukova sirene uz koje sam odrastao ostao sam iznenađen čistoćom mržnje koja je odnijela tolike ljude koji su krivi samo zbog toga što su eto ovdje rođeni. Svaki rat odnosi vojnike i nesretnike, ali ljude ovih krajeva ubijala je mržnja – ne rat!
Dugo sam potom čeprkao po izmišljenoj, falsificiranoj, nepovezanoj i dalekoj prošlosti ovih krajeva, ovih naroda, da bi si nekako objasnio to svoje čuđenje – tu nadljudsku mržnju, uz sve napore i dalje sam ostao jednako iznenađen. Sve je nama vazda bila zajebancija, osim ratovanja i klanja, tu smo oduvijek nekako bili baš smrtno ozbiljni.
Ništa me više ne može iznenaditi
S vremenom mi se nekako dogodilo ono najgore što se čovjeku mog duha može dogoditi, pomirio sam se sa suludom sudbinom ovih krajeva – prestao sam se čuditi. Ako ga sagledamo iz dovoljne udaljenosti, dovoljno hladno i precizno shvatit ćemo da ovaj dio svijeta pati od nasljedne i neizlječive bolesti uma koja se uglavnom manifestira u beskonačnim posmrtnim povorkama i tuzi.
A onaj tko si pokuša objasniti postupke luđaka, veoma lako i sam može poluditi. Ali neka hvala, ne treba mi to. Rođen sam uz zvukove granatiranja, odrastao spreman na bijeg iz svog doma, stastao u svijetu koji me uči da je neopravdano očekvati ono što mi po logici zdravog uma pripada, ne trebam još uz to biti i lud. I tako sam se eto prestao čudit. Ništa me više ne može inzenaditi.
Gestapo
Nije me stoga niti najmanje začudila suluda najava ministarstava da će se studente koju su manje revni, sporiji ili što već – pa studiraju duže od osam godina, na veću marljivost poticati ukidanjem besplatnog zdravstvenog osiguranja. Ako je ikoga još i briga za razloge, taj si je spomenuti potez vjerojatno pravdao krizom u Americi i činjenicom da je nafta poskupila pa je onda skroz normalno da se studente na rad potiče igranjem s njihovim zdravljem, logično jel da?
Meni se pak, kada se natjeram da se začudim, postavlja samo jedno mrtvo pitanje: Kakvi su to bolesni i jezivi umovi povezali dvije posve nepovezane stvarnosti – obrazovanje i zdravlje mlade osobe u jednadžbu u kojoj jedno povlači drugo? Kakve veze te dvije stvari uopće imaju?
Bolest, šta ti je to?
Ako bi pokušali pojasniti navedeno, ikako drugačije nego čistim sadizmom, morali bi nekako pronaći tu logičku vezu zdravlja i godina studiranja. Po njoj bi dakle svakom godinom koju produže fakultet, studenti automatski postali mnogo zdraviji. Imunitet bi im natrprirodno ojačao, a svaki ispit koji padnu djelovao bi na njih kao zraka Sunca na Supermana – utoliko da bi im nakon tri veća posrtaja zdravstevno osiguranje postalo posve bespotrebno – pizdarija.
Nema šanse da onaj koji je u našem obrazovnom sustavu više puta pao ispit, na kojem se profesori vode blaženo poštenim kriterijima ili, pak, onaj koji nije imao dovoljno novaca da potkupi, štatijaznam, profesora matematike na Pomorskom fakultet u Splitu, ikada više zakašlje. U toj samo njihovoj stvarnosti gospođe se na ulici pozdravljaju otprilike ovako:
– Oh, gospođo Ankice, dugo Vas nisam vidjela, recite molim Vas kako Vam sin?
– Ah draga moja Savka šta da Vam kažem, pao je godinu na fakultetu – zdrav je Bogu hvala k’o dren. A jeli Vaša Dunja ozdravila, nešto sam čula da je imala nekih zdravstvenih problema?
– Ma jest imala je neku gljivičnu infkeciju, ali je Bogu hvala pala osnove ekonomije pa se eto skroz oporavila.
Ta logika je toliko nedokučiva i daleka da izlazi iz granica razuma i galopira pravo u čisto ludilo!
Luđaci
Stoga bi veoma lako onaj tko pokuša predvidjeti sljedeći potez ovog ministarstva i sam mogao zagrepsti u ozbiljno bunilo, početi pričati sam sa sobom, postati stanovnik duševne institucije ili, pak, ministar u našoj vladi. I zaista da ga jebeš, razum nalaže da im sljedeći potez bude vađenje bubrega osnovnoškolcima koji slabije razlikuje pisana i ona druga slova, amputiranje noge srednjoškolcima koji markiraju ili streljane nezaposlene bagre na zavodu za zapošljavanje.
Jao si ga onom tko pokuša shvatiti svijest ljudi koji kažnjavaju mlade na kojima svijet ostaje u ovoj ‘zemlji znanja’ ukidanjem zdravstvenog osiguranja i donose presudne odluke za naš život, jer to su sve redom potpuni luđaci.
S druge strane ta činjenica uvelike olakšava pronalazak zaposljenja osobama koje pate od nekog vida duševnih problema: ‘Kažeš mala ti vidi duhove, daj ti nju u politiku dok je na vrijeme!’
Istom metodom
I zbog toga se samo mogu nadati da nekome jednom tako ne padne na pamet ukidati zdravstveno osiguranje ministrima koji u svom mandatu ne ispune niti jedno dato obećanje i dobrano padnu svoj ministarski ispiti ito na način da je potrebno ne osam, nego sto i osam godina da se njihov neuspijeh ispravi.
Nadam se to jer hajde studenti su mladi, sklonit će se već pod dekicu, ispijati čajeve, izliječit će ih valjda mladost i milost Božja same od sebe i bez zdravstvenog osiguranja. Ali nikako, ponavljam nikako, ne bi bilo pravedno da se ta metoda primjeni na naše neuspješne ministre jer to su mahom, kako to svakim danom dokazuju, teški umni bolesnici, luđaci takoreći – a njima brate zdravstveno osiguranje treba više no ikome.
