Laka na obaraču: MZOS prvo treba pomoći ravnateljima da prepoznaju nasilje među školarcima
Razvoj situacije oko napada delikvenata na 17-godišnjeg Alena Jukića upućuje na to da su iz MZOS-a pogriješili prilikom održavanja konferencije ‘Nasilje u školi’. Posvetili su se upoznavanju javnosti s vršnjačkim nasiljem u školama kao i osiguravanju potpore nastavnicima koji razvijaju vještine upravljanja u razredu. Međutim, zanemareno je ono najbitnije – pomoći djelatnicima škole da prepoznaju nasilje među učenicima kako bi tek onda mogli reagirati i truditi se suzbiti isto. Pomoć se treba pružiti i nemoćnim roditeljima koji su zaglibili u bespuća modernog načina odgoja svoje djece koja im se iza leđa igraju pištoljima.
Za nasilni ispad grupe učenika u strukovnoj školi ‘Kralj Zvonimir’ u Kninu zbog kojega se 17-godišnji Alen Jukić probudio u nepokretnom stanju mediji su doznali prije ravnatelja Stipe Đakovića. Dok se druge vijesti hodnicima škola šire nevjerojatnom brzinom, budnom oku ravnatelja je promaknula krvava tuča kao i sirene Hitne pomoći, a opravdanje je našao u tome da se ne radi o njegovu poslu već odgovornost prebacuje na pedagogicu.
Alan nepokretan, a policija tvrdi da se radi o lakšim ozljedama
Napadači su otprije poznati delikventi koji su u spomenutoj školi uhvaćeni s vatrenim oružjem, no od brojnih okupljenih učenika koji su svjedočili nemilom događaju svi strahuju za svoju sudbinu pa ne smiju otkriti identitete nasilnika.
Majka pretučenog Alena strahuje za sudbinu mlađeg sina kojemu su bratovi napadači zaprijetili kako će i njega provući kroz šake. Sudeći po napisanom izvješću, policija banalizira krvavi napad, a Alenovu nepokretnost opisuje kao lakše tjelesne ozljede, iako liječnici sumnjaju na oštećenja lumbalnih i vratnih kralježaka.
Mjere protiv suzbijanja nasilja u školama idu u krivom smjeru
Analizirajući navedeno, sve upućuje na to da su iz MZOS-a pogriješili prilikom održavanja konferencije ‘Nasilje u školi‘ jer se su se posvetili upoznavanju javnosti s vršnjačkim nasiljem u školama kao i osiguravanju potpore nastavnicima koji razvijaju vještine upravljanja u razredu. No zanemareno je ono najbitnije – pomoći djelatnicima škole da prepoznaju nasilje među učenicima kako bi tek onda mogli reagirati i truditi se suzbiti isto.
Druga stvar na koju bi svakako trebalo obratiti pažnju jest nove odgojne mjere kojih se pridražvaju moderni roditelji. Dok je prije majka imala tu obavezu da spremi torbu svom školarcu, danas se u istu ne smije ni pogledati jer zadirete u djetetovu privatnost. Povisite li ton na svoje potomstvo ili ne dao bog podignete ruku, optužit će vas za zlostavljanje ili prijaviti socijanoj službi. Zbog toga roditelji zaziru od svakog ‘provjeravanja’ pa nije ni čudno što srednjoškolac može umjesto pernice u razred donijeti pištolj ili nož.
Kakav otac – takav sin
Ne zaboravimo brojne slučajeve kada su roditelji prijetili ili napadali profesore jer se nisu slagali s nekim njihovim odlukama ili načinom na koji obavljaju svoj posao. Uz činjenicu da su profesori s grčem u želucu odlazili na svoja radna mjesta, krasan su primjer pružili tinejdžerima koji su iz svega toga zaključili da će napadima i batinama istjerati mak na konac. Tko mlade može kriviti za ispade ili nediscipliniranost kad im nedostaje čvrsta ruka u domovima, ali i u školama. S obzirom da su prepušteni sami sebi jer se samostalno odgajaju, nije ni čudno da primjenjuju silu prilikom svake prijetnje ili problema s kojim se susretnu.
Zaključak cijele priče jest taj da prilikom suzbijanja nasilja u školama, ne trebamo gledati i djelovati samo u pravcu školaraca, nego se pozabaviti edukacijom roditelja, ali i prosvjetnog kadra.
