Broj registriranih tvrtki u svim studentskim servisima iz godine u godinu opada odnosno studentskih poslova je sve manje. Osnivači studentskih centara su sveučilišta te bi bilo logično da servisi udruženim snagama rade za dobrobit studenata. To, pak, u Zagrebu nije slučaj, jer se voditelji servisa međusobno odnose kao privatnici kojima je cilj zgaziti konkurenciju.
Studenti koji su upisali neki zagrebački fakultet te odluče pronaći posao, to mogu napraviti preko Studentskog servisa u Savskoj te u karlovačkoj i sisačkoj podružnici u Zagrebu. Kriza u kojoj smo se našli ostavila je traga i na poslovanje spomenutih servisa, koji bi trebali surađivati te zajedno dokučiti kako pomoći studentima u potrazi posla. Budući da su im osnivači sveučilišta, primarno bi morali raditi za dobrobit studenata, a ne se međusobno odnositi kao privatnici koji su jedni drugima konkurenti.
‘Meni su drugi Studentski centri konkurencija’
– Zašto bi ja vama dao odgovor? Pa meni su drugi studentski centri u Zagrebu konkurencija i otkud vama pravo da mi postavljate takva pitanja, izjavio je ravnatelj karlovačkog SC-a Davor Jurčević. Nakon vikanja, odbijanja davanja odgovora te uz našu napomenu kako je rad SC-a javan, Jurčević se ispričao i ipak objasnio zašto studenti prijavljeni u spomenutoj podružnici u najkraćem roku dobivaju novac.
Na promjenu ravnateljeva mišljenja utjecala je i činjenica što su ‘njegovi konkurenti’, to jest drugi servisi, s nama podijelila informacije koje zanimaju sve studente u Zagrebu. Jurčević nije jedini takvog mišljenja u što smo se uvjerili razgovorom s voditeljem još jednog Studentskog servisa. Naime, tražio je od nas da udružimo snage te učinimo nešto po pitanju prelaska studenata iz tog Servisa u ‘konkurentne’.
Uništiti drugoga za svoju dobrobit
Studenti istovremeno mogu biti prijavljeni na svim studentskim servisima u Hrvatskoj i naravno da svatko bira onaj servis koji mu više odgovara, no što voditelji istih rade? Umjesto da se trude surađivati i misliti na dobrobit studenata, oni iza leđa spletkare te gledaju kako si međusobno uništiti poslovanje.
Situacija je takva da ponuda studentskih poslova iz godine u godinu opada, a satnice su sve niže, pa ispada da je prioritetno gledati kako uništiti druge servise samo da bi im preoteli registrirane studente. U cijeloj priči su zanemareni sami studenti i njihove potrebe zbog kojih voditelji servisa zapravo i imaju posao.
Nepostojanje akta kojim se sankcioniraju studenti koji svoje ugovore posuđuju ili prodaju drugima može se opravdati činjenicom da i takvi ‘studenti’ pridonose poboljšanju poslovanja servisa, stoga nitko nije lud suzbiti zlouporabu kad će time naštetiti svom poslu.
