LGBT+ mladi u Splitu biraju rute kako bi izbjegli ‘gaserska’ mjesta: Prve stigme kreću na Vjeronauku
Diskriminaciju u školi doživjelo je 23,8 posto LGBT+ ispitanika u Splitu, dok su ispitanici srednjoškolske dobi spremno razvrstavali škole na one dobre i one loše za LGBTQ+ osobe. Pokazuju to podaci istraživanja ‘Potrebe LGBTIQ osoba u Splitu’ koji govore i da su ispitanici prve oblike diskriminatornog i političko isključivog govora te stigme prepoznali na satovima Vjeronauka. Više o rezultatima istraživanja kazao nam je sociolog Pavao Parunov koji je istaknuo da mladi u Splitu traže zaklon od ‘gaserskih’ mjesta.
LGBT+ zastava | foto: Pixabay
Prvo istraživanje o LGBT+ osobama u Splitu pokazalo je da je u splitskim kafićima, restoranima i noćnim klubovima diskriminaciju doživjelo 24,3 posto ispitanika, a nešto slično se događa i u školama gdje je diskriminaciju doživjelo njih 23,8 posto. Pritom su ispitanici srednjoškolske dobi spremno razvrstali škole na one dobre i one loše za LGBTIQ osobe.
LGBT+ mladi u Splitu biraju posebne rute kako bi izbjegli ‘gasere’
U istraživanju koje je naručila platforma LGBT centra Split sudjelovalo je 414 LGBT+ osoba, od čega je njih 268 bilo u dobi od 15 do 29 godina. Podaci govore da su ispitanici prve oblike diskriminatornog i politički isključivog govora i stigme prepoznali na satovima Vjeronauka. Tek 34,3 posto ispitanika od obitelji dobiva potrebnu emocionalnu pomoć i podršku, a njih 38,5 posto nikako ili uglavnom ne mogu sa svojima pričati o problemima koji nastaju zbog ‘neprihvatljive’ seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Zbog toga se LGBT+ osobe najmanje sigurno osjećaju na javnim mjestima, u čemu prednjače mladi. Njih 40 posto zazire od javnih mjesta, a jedan dio njih bira rute kojima će se kretati javnim prostorima kako bi izbjegli dobacivanja, vrijeđanja, prijetnje ili nasilje.
– Napose one ispade koji dolaze od strane ‘gasera’. Riječ je uglavnom o mlađim muškarcima koji svoju muškost čeliče kroz bavljenje sportom i lude vožnje automobilima i motorima, ali i kroz mržnju koju usmjeravaju naročito prema ženama i više-manje svim manjinama. Njima su nerijetko na meti one mlade LGBTIQ osobe, čija se odjeća, način izražavanja i ton govora te gestikulacija ne uklapaju u njihovu ‘mušku’ sliku svijeta. Kako bi se prikrile u javnom prostoru, LGBTIQ osobe često modificiraju ponašanja u skladu s očekivanjima okoline. Ali to pretvaranje zna biti iscrpljujuće, stoji u rezultatima istraživanja.
Tek tri posto ispitanika smatra da je gradskoj vlasti stalo do dobrobiti LGBT+ osoba, a pet posto njih vjeruje da će Split u idućih pet godina postati bolje mjesto za život LGBT+ zajednice. Više o rezultatima istraživanja otkrio nam je Pavao Parunov, sociolog s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Objasnio nam je da istraživanje pokazuje da su LGBT+ osobe u Splitu na višestruke načine društveno isključene. I dok su stariji od 40 godina najzadovoljniji životom u Splitu i najslabije angažirani u LGBT+ zajednici, situacija kod mladih je drukčija.
‘Učenici koji stigmatiziraju transrodne i nebinarne kolege svoje postupke pravdaju religijskim transfobnim diskursom’
– Mladi, pogotovo oni do 25 godina, sasvim drugačije pristupaju svojem životu u gradu. Kritični su, žele se angažirati iako često ne znaju kako i boje se prvih koraka te su izrazito solidarni s drugima u zajednici. Prate politička zbivanja i često iznimno dobro razumiju mehanizme kojima se LGBTQ identiteti instrumentaliziraju u političkom diskursu. Istraživanje je potvrdilo važnost održavanja godišnje Povorke ponosa kao događaja u zajednici s najviše izraženom participacijom i angažmanom u zajednici, ali su se posebno važnim pokazali oni svakodnevniji prostori poput LGBT Centra, ali i kluba Kocka. Naime, LGBTQ osobe često traže svoje ‘zaklone’ naspram parkova, ulica, javnog prijevoza i pojedinih kvartova koje nazivaju ‘gaserskim centrima’, rekao nam je Parunov.
Ono što se posebno istaknulo kod mladih koji su sudjelovali u istraživanju, nastavio je Parunov, jesu problemi s narušenim mentalnim zdravljem. Mnogi LGBT+ mladi bore se s narušenim mentalnim zdravljem, a Parunov paralelu tog problema vuče s javnozdravstvenim problemom.
– Osim visokih stopa pokušaja te razmišljanja o suicidu i uzimanju medicinske terapije, na to upućuje i strah od traženja pomoći u javnom zdravstvu. Mladi ne smatraju da na takvom mjestu mogu dobiti pomoć i često drže da ih stručne osobe neće razumjeti i da će ih osuđivati. Taj zaključak je dobrim dijelom i opravdan – loša iskustva kod onih kojih jesu potražili pomoć su česta. S druge strane, privatna pomoć je skupa i većina mladih si to ne može priuštiti. U najgorem položaju su mladi koji žive s roditeljima i financijski su o njima ovisni te se nose s brojnim poteškoćama koje ne mogu otkriti obitelji i potražiti njihovu pomoć jer bi to podrazumijevalo i ‘autanje’ i narušavanje obiteljskih odnosa. Navedeno onda može dovesti čak i do, kako se pokazalo kroz intervjue s mladima, privremenog beskućništva, pojasnio je Parunov.
Parunov je rekao da visok broj diskriminacija u školama nije iznenađujući jer je obrazovni kontekst heteronormativan i u njemu se rodni i seksualni identiteti formiraju, propitaju i normativiziraju. No, Parunov smatra da su zabrinjavajući novi oblici bullyinga i isključivanja.
– Uobičajeni obrazac ove vrste diskriminacije u srednjim školama se odvija na način da se stigmatiziraju i isključuju učenici i učenice koji se ne mogu uklopiti u rodne norme pa su mete oni ‘čudni’ koji manirama, ekspresijama, stilom oblačenja, ukusima u popularnoj kulturi primjerice, odudaraju od ostatka učenika i učenica. Taj obrazac je prisutan i dalje, no i akteri koji isključuju LGBTQ učenike i učenice kao i oni sami su iznimno dobro informirani o LGBTQ društvenom pokretu i političkim strujama koje mu se protive. Na primjer, učenici koji stigmatiziraju transrodne i nebinarne učenike i učenice to rade ističući da su njihovi potezi legitimni i svjesno ih opravdavaju medijskim i političkim pa i religijskim transfobnim diskursom, istaknuo je Parunov.
‘Nastavnici svoje postupke otvoreno opravdavaju kao njihovo pravo neprihvaćanja LGBTQ ideologije’
Indikativno je, smatra Parunov, da skupina učenika koja sustavno psihološki zlostavlja trans učenike i učenice opravdava to tvrdnjama kako je LGBTQ zavjera osmišljena da se uništi obiteljske vrijednosti i da se radi o ‘bolesti’ koja želi ‘istrijebiti normalne muškarce’ i slične formulacije koje su karakteristične za ekstremno desni politički diskurs. Upravo to je prema iskustvima mladih koji su sudjelovali u istraživanju, naveo je Parunov, omogućilo stručnom i nastavnom osoblju da diskriminaciju ne vrše nimalo suptilno jer se otvoreno pozivaju na etičke principe te vlastito pravo mišljenja i pozicije.
– Primjerice, ako trans učenik promijeni službeno ime i ima apsolutnu podršku roditelja na svojoj strani, nerijetko se događa da dio nastavnika svjesno i s ciljem posramljivanja tog učenika ga i dalje naziva starim imenom iako je novo ime službeno upisano u cijelu školsku dokumentaciju, uključujući i dnevnik rada i ocjenjivanja. Pri tome svoje postupke otvoreno opravdavaju kao njihovo ‘pravo neprihvaćanja LGBTQ ideologije’. Ovo je čin koji možda zvuči iznimno banalno za većinu ljudi, ali za trans mlade je doista uznemirujući i štetan, spomenuo je Parunov.
LGBT+ mladi, naglasio je Parunov, iz srednjoškolskog obrazovanje izlaze upoznati s diskriminacijom te jedan dio njih zbog toga ne nastavlja obrazovanje jer im je važnije ostvariti financijsku neovisnost i što prije žele pronaći posao. Najčešće je to riječ o, ustvrdio je Parunov, poslovima u uslužnom sektoru.
– S obzirom na razinu obrazovne kvalifikacije i činjenicu da je Split turistički hotspot, radi se najčešće o onim manje atraktivnim poslovima u uslužnom sektoru za kojeg su karakteristični upravo oni oblici diskriminacije koje su doživljavali i u školi. Cilj je kroz naredne tri godine razviti partnerstvo s Gradom na temelju zajedničkog razumijevanja kako je život LGBTQ osoba u gradu potrebno značajno unaprijediti. Smjernice će precizirati što bi točno akteri trebali raditi i u kojem području – od kulturnih do zdravstvenih i obrazovnih politika. Dosadašnje javne politike prema LGBTQ zajednici su u Hrvatskoj pretežno prisutne na nacionalnoj razini, ali na lokalnim razinama gotovo da ih i nema, zaključio je Parunov.
