Odlično smo se zabavljali Bistri, Veronika i moja malenost kružeći praškim ulicama. Uvijek neutažive žeđ. Naročito smo voljeli pivnice. Alkoholizirani Prag. Grad gdje je, kako to Česi vole reći, pivo jeftinije od vode. Njih su dvoje voljeli zvocati kako je u pivnicama previše turista, a premalo Čeha i kako je zbog toga izgubljen šarm i autohtonost koje su imale prije nego što je Prag postao turistički hot spot. „U Fleka“ je bila naša omiljena, a i jedna od najpoznatijih. Bistri i ja smo je voljeli zbog daška nostalgije koju je budila: U njoj je, naime, jednom davno, osnovan NK Hajduk.
Foto: Tomica Goleš Babić
Bistri i ja bijasmo schulkolege. Klipani iz zadnje klupe. Problematični, ali interesantni tipovi. Ja sam bio aktivni sportaš, a on inteligentni, umjetnički tip. Kliknuli smo zbog zajedničkog prijezira prema osobama s autoritetom. Obojica smo voljeli biti u centru pozornosti, od svega praviti cirkus, no putevi su nam, međutim, krenuli drugačijim smjerom nakon mature.
Obojica, naime, oduvijek htjedosmo iskusiti život vani, prodisati punim plućima, daleko od obitelji i poznatih mjesta i ulica. Taj nas je poriv i razdvojio. Njega je ljubav prema filmu odvela u Prag, a mene obiteljske veze na studij marketinga kod ujaka u Munchen. U mojoj obitelji, naime, nije neobično otići, brat studira u Chicagu, a majka je mladost provela u Italiji. Sportsku karijeru doduše nisam nikada uspio ostvariti zbog vječitih sukoba s trenerima. Naše je duše ponovo povezala sreća i velik trud sa moje strane kada sam se uspio izboriti da preko razmjene studenata jedan semestar provedem upravo u Pragu.
Uvidio sam da se Bistri se nije puno promijenio kada smo se ponovo sreli. I dalje se volio preseravati njegujući imidž mladog, uglađenog intelektualca uvijek spremnog na duge filozofske i političke diskusije u kojima je znao zagovarati čistu anarhističku opciju. Veronika, njegova djevojka, bila je Čehinja podrijetlom iz Hrvatske. Tatica je, naime, zaveo mamicu jednog ljeta na Krku, pokupio prnje i preselio kod nje u Brno.
Bila je prelijepa djevojka izuzetno jebozovnih očiju koja se unatoč tim blagodatima snažno odbijala fotografirati. Na fotkama s Karlovog mosta, Zlatne ulice, Staroměstskih námesti i iz bezbrojnih pijanih noći nedostaje njezina pojava. Nije marila za takav način bilježenja trenutka, nije marila da zaustavi vrijeme. Živjela ga je. Svim svojim bićem, puninom svoje markantne pojave, a poput svake češke djevojke odrasle među pasivnim i mirnim češkim mladićima, voljela je taj grublji nastup južnih Slavena. Pao sam na njenu pamet i autodestruktivnost te smo tijekom mojeg boravka u Pragu često spavali skupa.
Ona i Bistri zajedno su iznajmljivali sobu u samom centru, nedaleko Karlovog mosta. Imali su buran, toksičan odnos. Tijekom tih svađa u kojima bi nerijetko i poletjele šake znala je uplakana dolaziti kod mene, u usrano predgrađe blizu IKEA-inog šoping centra. Bio sam ljut što su me dripci s faksa smjestili na periferiju, ona je naime svugdje ista, u svim gradovima svijeta, a da bi se upoznao neki grad neminovno je otići u njegov centar. Uz pomoć ujakovog
dodatka džeparcu iznajmio sam stan bliže centru, bliže njoj.
Bistri nije imao pojma o našoj jebačini. Jednom je banuo dok se ona tuširala u kupaonici. Pripit i uplakan krenuo mi je govoriti kako ne može više ovako, kako će ubiti ili sebe ili nju. Tješio sam ga, bio je tako jadan u svojem očaju i neznanju. Naposljetku sam mu pozvao taksi. Te se večeri i odnos između nje i mene promijenio. Rjeđe je dolazila, a tijekom naših zajedničkih izlazaka i marihuana seansi forsirala je dodire, poljupce i ostale izmjene nježnosti sa njim. Nisam znao želi li me učiniti ljubomornim ili ju je njegov očaj odjednom duboko dirnuo.
Foto: Tomica Goleš Babić
Nakon nekoliko dana iznenada se pojavila na mojim
vratima. Bio sam pod gasom i spreman na svađu, a ona je, glumeći odlučnost, počela kao navijena pričati kako su Bistri i ona sada OK i kako joj nije više do ove zajebancije. Gadilo mi se to njeno izigravanje zbunjene djevojke koja tobože ne zna ili nije znala što hoće. Savršeno je vladala sobom i svojim postupcima. Potpuno svjesna svakog svog čina i riječi.
– Te fore ostavi za Bistrog. Čitam te ko knjigu, rekao sam joj tada,
– Voliš ovakve situacije. Da ih nema umrla bi od dosade.
– Šta trabunjaš?, pitala je glumeći gnjušanje.
– Zašto si došla?
– Da ti kažem što sam odlučila…I što te ide.
– Samo zato?, upitao sam stavljajući joj ruku na koljeno.
Grubo ju je odgurnula.
– A šta si ti mislio?
– Vidim kroz tebe. Prokužio sam te. Podsvjesno želiš da Bistri sazna kakva si drolja.
Pokušala me ošamariti no uhvatio sam joj ruku i snažno je stisnuo. Malo mi je falilo da joj opalim šamarčinu.
Povukao sam je k sebi i prišapnuo na uho.
– Pali te to,ha?,
Počeo sam je ljubiti po vratu upijajući svu njegovu mekoću i čudesan miris. Mislio sam da će se prepustiti, no odgurnula me istrgnuvši se iz mojeg zahvata.
– Mene ćeš zajebavat gade bolesni!
Uz te smo se milozvučne riječi i rastali.
Ubrzo sam vrijeme počeo provoditi u samoći. Napušen obilazeći bordele i striptiz klubove u užem centru. Nisam ju mogao gledati kako mi se tako okrutno osvećuje. Poput podle navijačice iz američkih tinejdžerskih komedija ili glavne zlice iz meksičkih sapunica. Valjao sam domišljate izgovore kako ih ne bih morao vidjeti.
Praški dani, rekli bi, prošli su k’o začas. Prag me očarao svojom bajkovitom, mističnom atmosferom čiji su puni izražaj narušavale bučne horde turista svih oblika i nacija. Toliko sam puta prešao Karlov most, prošetao Vaclavskim namestima i prolunjao ispod čuvenog astronomskog sata da sam njegove ulice počeo smatrati svojim dvorištem, a lokale i pivnice svojom kuhinjom. Lako se zaljubiti u toj očaranosti veličanstvenom arhitekturom bezbrojnih tornjeva, no više nisam bio siguran je li i pametno.
Zadnji sam vikend ipak odlučio provesti zajedno. Bistri mi je namjestio kolegicu s faksa, onu koju sam trebao upoznati još prije nekoliko tjedana. Našli smo se na Staromestim, kod sata, pored grupe zagrebačkih srednjoškolaca koji su nas došli zapitkivati gdje mogu kupiti travu. Bistri im je krenuo objašnjavati, a ja sam ju promatrao ravno u oči. Isprva je odbijala uzvratiti pogled, no napokon ga je podigla, gledajući me poput srne. Žalosna i željna. Znao sam su se opet posvađali i znao sam da imam priliku koju ne smijem propustiti.
Prag noću poprima sasvim drugu formu i atmosferu. Pretvara se u grad grijeha, sodomu i gomoru gdje tamnoputi dileri privlače mušterije kao da prodaju voće na placu, prijateljice noći vrebaju iz svakog kutka, a pijani turisti svih generacija teturaju ulicama ispuštajući izrazito glasne, animalne zvukove. Noć je njegov Mr. Hyde. Zločesti brat blizanac. Potpuna suprotnost pitoresknoj astro-ugarskoj metropoli. Dok smo hodali prema prvoj lokaciji koja je kao takva uvijek služila za natankavanje vodio sam dosadan small talk sa njihovom frendicom sa faksa, slatkom i simpatičnom Slovakinjom.
Tko je znao Bistrog, znao je koliko Bistri može popiti, ali, to je površno znanje: samo onaj tko je mogao piti s Bistrim zna koliko je Bistri mogao popiti. Izgledalo je to već nakon par sati dosta sumanuto. Cure su postajale nemirne uz praskove alkoholnog smijeha, a Bistri i ja smo vodili zanimljivu političku raspravu u kojoj je vrlo kreativno predložio da bi političare i bankare trebalo baciti u veliku staklenu kutiju nasred trga koju bi potom narod napunio pišotom u kojoj bi se ovi naposljetku utopili. Nisam ga mogao pratiti. Moj govor postajao je sve konfuzniji, a misli usporenije. U sličnom,ali živahnijem pijanom zanosu Veronika napokon prozbori:
Foto: Tomica Goleš Babić
– Dečki ne možete promijeniti svijet,ali možete lokal.
Zadivljeni njenom lucidnom opaskom ubrzo smo imali konsenzus za pokret. Bez puno dvoumljenja pošli smo prema Chapeau Rogeau.
Na ulazu kluba vidjeli smo da će biti pun raje i počeli smo raspravljati oko promjene odredišta što je umalo dovelo do incidenta kada je Veronika izvrijeđala Bistrog koji je bio najglasniji oko promjene kluba. Počeli su se naguravati tako da sam morao smiriti Bistrog prije nego što nas zapaze zaštitari sa ulaza. Nakon što smo se složili oko ostanka u redu pošao sam sa Slovakinjom na obližnji kebab, a kada sam se vratio zatekao sam stravičan prizor: Bistri i Veronika bili su zagrljeni i pomireni.
Slovakinja je micala gumastim kukovima,a ja nisam mogao prestati promatrati Bistrog i Veroniku. Zatvorio sam oči pokušavši se prepustiti ritmu,no uzalud. Njih su dvoje nestali u masi rasplesanih tijela. Odlučio da mi treba piće.
– Treba mi nešto da me ponese, viknuo sam Slovakinji, no moje riječi su ostale samo nečujan šum.
Sa šanka sam, nedugo zatim, vidio kako se bari s nekim digićem u odvratnoj majici bez rukava. Taman sam krenuo utapati očaj u čaši kada se Bistri pojavio pored mene. Rekao mi je da su se opet posvađali. U času neopisivog entuzijazma gotovo sam zaigrao od sreće.
Nakon tri i pol pive Bistri je počeo povraćati. Uspjeli smo se probiti do zahoda, a potom sam ga, vonjavog od bljuvotine i klonute glave ostavio u separeu i krenuo tražiti Veroniku. Plesala je pored DJ-a, prišao sam joj s leđa i i bez imalo oklijevanja poljubio je u vrat. Pokušala me grubo odgurnuti, no ubrzo se smirila. Njene jebozovne oči su čudno sjale. Pitao sam je jel’ čvaknula nešto.
– Yes! Hoćeš i ti?
– Slovakinja je out, rekao sam progutavši jedan
– Sad se oboje možemo tresti!
Nekoliko sati kasnije oboje smo imali nekoliko litara vode previše u tijelu. Bistrog smo ostavili doma. Mrmljao je kako mu je žao što uskoro odlazim i kako će do kraja života pamtiti ova naša druženja u češkoj metropoli. Trebali smo poći do mog stana, no Veronika je počela inzistirati da se pojebemo na kauču. Raspoloženje mi se tada iznenada počelo kvariti. Ovo je bila potpuno novi nivo zabijanje noža u leđa najboljem prijatelju.
Ima li većeg prokletstva od vječitog nezadovoljstva i jada? Čovjek stalno nešto želi, a kada to i dobije svejedno ostaje nezadovoljan. Sve mi se nakupilo. Osjećaj da nakon ove noći sve završava i da će nam se putovi opet razdvojiti. Iz neobjašnjivog sam se razloga započeo zapitkivati je li vrijedilo tako izdati prijatelja zbog cure koju nakon ovoga vjerojatno više nikada neću vidjeti. Bio sam bijesan na te zlokobne misli koje su mi tako podlo i iznenada okupirale um. Zašto baš sada kada je ionako sve gotovo? Grijeh izdaje odavno počinjen? Zašto mi ne dopuštaju da budem sretan i uživam u zadnjim trenucima s njezinim duhom i tijelom?
Kakvu to idiotsku igru igraš, govorio sam si dok sam je nespretno pokušavao dovesti do vrhunca krajičkom oka promatrajući Bistrog kako slini po krevetu nekoliko metara od nas. U njezinim sam očima vidio razočarenje koje kao da je govorilo da je to ovaj put zbilja to. Lice joj je poprimilo bezizražajnu grimasu i napokon sam odustao okrenuvši se na svoju stranu. Mogao sam čuti sam čuti kako je duboko uzdahnula.
– Bombastično,rekla je drsko,a ja sam osjetio silan poriv da je zadavim jastukom.
– Ma jebi se,samo sam odvratio stišćući šake.
Da, to je zbila bilo to. Dok sam ja kroz prozor promatrao neobično veliki mjesec koji kao da je poprimio osmijeh malicioznog zadovoljstva, ona se pravila da spava. Otišao sam nedugo poslije.
Probudio sam se u predvečerje, nevoljko napustivši svijet snova u kojima su se
nedavni, razočaravajući događaji odigrali drugačije. Autobus za Zagreb imao sam idućeg jutra. Nisam imao snage vidjeti se sa Bistrim. Poslao sam mu poruku da se ne osjećam dobro, da bih želio dan provesti sam i da ću mu se javiti kada dođem u Zagreb. Počeo sam pakirati stvari i čistiti sobu,kao da ću tako sprati sve zlokobne misli koje mi bauljaju umom. Prošetao sam se još jednom centrom, prošavši sve one lokacije gdje smo ju toliko puta nagovarali da se uslika s nama. Shvatio sam da nemamo nijednu zajedničku sliku. Grupe turista hrlile su oko mene kričeći na svim jezicima,a ja sam bivao sve sigurniji da se više nikada ne želim vratiti u Prag.
