Lutanje Perzijom: Preko Bugarske i Turske do sjevernog Iraka
Galerija 3 Fotografija
Otvori
Karlovčanin Luka Šarić ranije ove godine upustio se u nevjerojatnu avanturu. Naime, on je vlakom preko Turske i Iraka otputovao u jednu od zatvorenijih država svijeta, Iran. Svoje fantastične avanture donosi nam u nekoliko nastavaka, a prvi prati pripreme za putovanje te posjet Istanbulu i sjevernom dijelu Iraka.
“Zar nije tamo opasno?” To je bila najčešća reakcija ljudi kad bih rekao da idem u Iran, kao i razna prestrašena spominjanja ratova, terorista i Talibana, te čuđenje zašto uopće idem tamo. Onda bi krenulo objašnjavanje: ne, Iran nije u ratu, realne šanse da bude u ratu u skoroj budućnosti su vrlo male bez obzira na medijsku hajku, Iran nema Talibane i po svemu što sam ikad čuo i čitao od ljudi koji su bili tamo, prosječni Iranci su jedni od najkulturnijih i najgostoljubivijih ljudi na svijetu.
Pripreme za jednomjesečno putovanje
Istina, religijski fundamentalistički režim koji vlada zemljom ne posjeduje baš zavidne količine razuma, ali svakodnevni život je ipak mnogo opušteniji i slobodniji od onoga što većina zapadnjaka misli, a važno je i razlikovati prosječne ljude od autokratskog režima koji na silu vlada zemljom. Sve dok ne kršiš zakone, siguran si, u biti vjerojatno sigurniji nego na hrvatskim ulicama, s obzirom da je ulični kriminal u Iranu gotovo nepostojan. Osim islamskih pravila odijevanja (muškarci ne smiju nositi kratke hlače i žene moraju nositi marame preko kose), većina stvari koje su ilegalne u Iranu su ilegalne i ovdje, samo što su kazne u Iranu uglavnom puno rigoroznije.
A zašto idem tamo? Zašto baš tamo? Zašto ne? Oduvijek sam htio ići tamo. Iran je jedna od rijetkih egzotičnih destinacija neiskvarenih masovnim turizmom, kao što je već navedeno ljudi su divni, zemlja ima 2500 godina dugu i iznimno bogatu povijest, a trenutno je jedna od najjeftinijih, ako ne i najjeftinija zemlja na svijetu.
Naravno roditeljima ovo sve lijepo objasniti na razuman i argumentiran način je bilo nemoguće, koliko god se trudio informirati ih. “Pa to je ludi dio svijeta, što ćeš tamo, pa jesi li ti normalan?” Stoga sam ignorirao njihova neopravdana negodovanja, samo se jedan dan pojavio doma s iranskom vizom i rekao da odlazim za tjedan dana. U prijašnjim godinama sam već posjetio Istanbul i Tunis, te sam već imao iskustva s islamskim svijetom. Koliko drugačiji može Iran biti?
Da bi put bio jeftiniji (i zabavniji), odlučio sam putovati preko kopna. Tako sam vlakom išao od Zagreba do Sofije u Bugarskoj preko Beograda, a nakon avanture sa Željeznicama Srbije (i kašnjenja vlaka od samo pet sati) nastavio dalje do Istanbula autobusom. U Istanbulu sam si uzeo dan odmora jer sam putovao dva dana bez prestanka, te drugi dan na ogromnom istanbulskom autobusnom kolodvoru koji bi posramio zagrebački aerodrom Pleso kupio kartu za slijedeću destinaciju – Irak!
Da, sad pitate opet iste stvari – zar nisu tamo teroristi, ratovi i općenito užas? E pa, tamo gdje sam ja išao nisu. Naime kupio sam kartu za grad Erbil u sjevernom Iraku. Sjeverni Irak još je poznat pod nazivom Irački Kurdistan i potpuno je autonoman dio Iraka sa vlastitom vojskom, policijom i granicama koje ga odvajaju od ostatka Iraka – praktički mala država unutar države. I za razliku od ostatka Iraka koji doista je opasan, Kurdistan je potpuno siguran i niti jedan zapadnjak nije ni na koji način stradao u njemu od 2003. godine.
S obzirom da mi je bio usput, bila bi prava šteta ne posjetiti ga. Uostalom, tko još može reći da je bio u Iraku? Naravno zbog mojih živaca kao i njihovih, roditeljima sam rekao da ću ostati u Istanbulu duže te onda ravno u Teheran, o tri dana koja sam planirao provesti u Iraku nisu trebali ništa znati sve dok se ne vratim s putovanja.
Za razliku od starih i istrošenih ulica grada, noviji dijelovi Erbila pokazuju koliko zapravo Kurdistan ekonomski raste. Postoje cijele ulice u izgradnji, dugi nizovi još nedovršenih zgrada i nebodera, a moj domaćin mi je čak za par modernih ulica punih dućana i banaka rekao da na tom mjestu nije bilo apsolutno ničega prije deset godina.
Ugodan boravak u Iraku
Nakon 30 sati vožnje u autobusu nalazio sam se u Erbilu, te uz pomoć lokalaca kontaktirao Amera, mladog doktora koji mi je preko Couchsurfing.org internetskog servisa ponudio besplatan smještaj u Erbilu. Dok sam ga čekao, dobio sam poruku na mobitelu od lokalnog mobilnog operatera, koja je sadržavala cijene usluga te mi pomalo ironično zaželjela „ugodan boravak u Iraku“. Ugodan boravak je i bio. Amer je ispao stvarno odličan tip, vrlo gostoljubiv i zabavan.
Odveo me u međunarodni kafić koji je bio prepun stranaca koji rade u sjevernom Iraku – Amerikanaca, Britanaca, Nijemaca, Poljaka, kao i ponešto domaćih. Da nisam znao da sam u Iraku, pomislio bih da sam vani negdje u Londonu u subotu navečer. Na ulazu nas je redar pretražio, jer ako si antizapadni terorist, vjerojatno nema boljeg mjesta za doći s bombom.
Drugi dan sam cijeli proveo razgledavajući grad dok je Amer bio na poslu. Erbil je glavni grad regije Kurdistan i kao takav vjerojatno odražava najbolje i najgore od ovog dijela Iraka. Stari centar grada nalazi se u podnožju ogromnog starog grada na brdu kojeg okružuju masivne zidine. Cijeli stari grad je zatvoren i restaurira se, kažu da su ovdje ljudi živjeli neprestano zadnjih 4000 godina. Stari centar grada je praktički jedan ogromni bazaar (tržnica), kaotično mjesto pretrpano ljudima, štandovima, dućanima, ugodnim i neugodnim mirisima, a nerijetko sam se našao i pred nekom prastarom kućom ili manjom zgradom koja bi izgledala kao da će se svakog trena srušiti.
Znao bih zalutati i u ulice gdje se prodaju isključivo mobilni telefoni, dakle od stotina dućana u nekom kvartu apsolutno svaki prodaje mobitele. Pomislio sam da u svim ovim dućanima ima više mobitela nego ljudi u gradu. Niti u jednom trenutku se nisam osjećao nesigurno, unatoč činjenici da čak i prometna policija nosi automatske puške, da su cestovne blokade i provjere na svakom koraku, te da su mnoge vladine zgrade okružene betonskim barijerama koje služe sprječavanju bombaša samoubojica od zalijetanja u te zgrade s vozilima punim eksploziva.
Za razliku od starih i istrošenih ulica grada, noviji dijelovi Erbila pokazuju koliko zapravo Kurdistan ekonomski raste. Postoje cijele ulice u izgradnji, dugi nizovi još nedovršenih zgrada i nebodera, a moj domaćin mi je čak za par modernih ulica punih dućana i banaka rekao da na tom mjestu nije bilo apsolutno ničega prije deset godina.
Sljedećeg dana Luka se zaputio prema Teheranu koji će premašiti sva njegova očekivanja no o tome čitajte u idućem nastavku.
