Majka žrtve iz Beograda uputila dirljivo pismo roditeljima dječaka koji je pucao: ‘Ako nas ikada budete tražili…’
Roditelji dječaka koji je pucao i ubio devetero učenika i školskog zaštitara u Beogradu, trebaju osvijestiti svoju odgovornost. Zašto mu nisu pomogli? Zašto nisu potražili stručnu pomoć? Pitanja su to koja je u javnom pismu ‘roditeljima neliječenog dječaka’ postavila majka jedne od tragično preminulih učenica iz Osnovne škole Vladislava Ribnikara.
Policijski auto ispred Osnovne škole Vladislav Ribnikar na Vračaru u Beogradu, gdje je 14-godišnji učenik iz pištolja ubio devetero djece i čuvara škole
Foto: Ministarstvo unutarnjih poslova, Republike Srbije
Taj 3. svibnja svima će nam ostati urezan u sjećanje. Tada je 13-godišnji učenik sedmog razreda u svoju osmoljetku, Osnovnu školu Vladislav Ribnikar u Beogradu ušetao s dva pištolja i krenuo pucati. Ubio je devetero učenika i školskog zaštitara, a ranio još pet školaraca i nastavnicu.
Bilo im je čudno zašto dijete spava sklupčano u fotelji, a ne na krevetu
Majka jedne od tragično preminulih učenica objavila je javno pismo, kako ističe, ‘roditeljima neliječenog dječaka’.
– Ako nas ikada budete tražili i poželjeli da kažete: ‘Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao’. Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo, ali se trudimo da nastavimo da vjerujemo u ljudskost i u istinu. Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naše odjeljenje VII2 bilo jedno izuzetno odjeljenje, ne zato što je bilo sastavljeno od odličnih đaka, već zato što su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni, započela je pismo majka.
Išli su zajedno na jezični kamp u Francusku, pjevali uz kamin, kartali se i družili do kasno u noć.
– Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih 7 dana spava sklupčano na fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?! Da li znate da je tom djetetu bila neophodna pomoć i vas roditelja i stručnih osoba? Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah. Misli koje će nas doživotno moriti su: Zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na satove umjetnosti i sporta, pita se neutješna majka.
‘Preživjeli i ranjeni dobivaju prijetnje da će netko završiti ono što je započeto’
Ako do sada nisu, kao roditelji, bili svjesni svoje uloge u tragediji koja je školska pucnjava, moraju se, kaže majka ubijene učenice, osvijestiti.
– Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao, razlog s ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo? Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo. Ali se u ovoj tragediji ono nije desilo niti biste smjeli ponovo da se obmanjujete i krijete iza neistine. Izvinjavam se, desilo se na najpogubniji mogući način, ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci. Da li ste svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobivaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će ‘netko završiti ono što je započeto’, u bolesnom uvjerenju o zadovoljenju pravde za ‘maltretiranog’ dječaka, napisala je majka preminule učenice.
Djeca iz razreda počinitelja su, kaže, prihvatila i pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su mogli učiniti.
– Sve drugo je bilo na vama koji ste za njega odgovorni i stručnim službama koje su morale da zadrže objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost, tvrdi majka ubijene.
‘Ovo je kolektivna tragedija jednog društva’
Ovo, 21. stoljeće je stoljeće bez srama, nastavlja, i ne bi trebala biti sramota potražiti svu raspoloživu stručnu pomoć kada je ona potrebna.
– Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: ‘Nisam kriv’ ili ćete makar reći: pogriješili smo nismo znali bolje… Tada možda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebalo bi da možete bolje. Makar da kažete: ‘Oprostite, mnogo nam je žao, vaša djeca ni za što nisu kriva!’ Ovdje nije u pitanju samo osobna tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su s nesuđenim vlastitim obiteljima trebala biti zalog ovom društvu, zaključila je majka.
I dalje se, uz supruga, kaže, moli za spasenje duša roditelja dječaka koji je ubio njihovu kćer, ‘ali bez priznanja, nema ni pokajanja’.
Imali smo podcast o učenicima, mentalnom zdravlju i nasilju
Nakon ove, u regiji nezapamćene tragedije, u podcast smo pozvali stručnjakinju pa s njom porazgovarali o učenicima, mentalnom zdravlju i prevenciji nasilja. Nataša Jokić Begić, profesorica na Filozofskom fakulteta i klinička psihologinja s preko trideset godina iskustva, osvrnula se na neke detalje ovoga slučaja. Našu sugovornicu smo, s obzirom na sve što se u javnosti i medijima događa po pitanju školske pucnjave u Srbiji, što uopće možemo reći o 13-godišnjem počinitelju.
– Ništa, ne možemo reći ništa. Vidjela sam kolege iz Srbije, ali i Hrvatske koji su jako skloni davati dijagnoze na neviđeno, samo preko ponašanja. Ono što sam ja neki dan baš rekla, dijagnoza nije kolokvijalna riječ. Dijagnoza je entitet. Zamislite da netko kaže ‘malo si mi blijed, to ti je leukemija’. Sa somatskim dijagnozama se ne razbacuje na taj način, a sa psihološkim se često razbacuju. Ovaj dječak je napravio apsolutno neviđeno djelo, način na koji je on to planirao i izveo, govori da to ništa nije bilo u afektu. Na neki način je on to imao pod kontrolom.
@srednja_hr Ljudska psiha je nešto najsloženije u svemiru! 🧠 Cijeli podcast s kliničkom psihologinjom pogledajte na linku u opisu profila ☝ #srednjahr #psihologinja #psihologija #ljudi #ljudskanarav #dijagnoza #psiha #podcast ♬ original sound – srednja_hr
Da je on u odrasloj dobi, pojašnjava nam Jokić Begić, onda bi rekli da ta ponašanja imaju psihopatske elemente.
– Međutim, mi o psihopatiji ne smijemo govoriti prije 24. godine života. Prema dijagnostičkim kriterijima, to je dob u kojoj možemo početi govoriti o poremećajima ličnosti. Dijete od 13 godina ako do tada nije imalo nikakvih drugih znakova, na ovo ponašanje gledamo kao na izolirano ponašanje kojemu ne znamo motivaciju, ne znamo što je ispod toga, istaknula je Jokić Begić.
Cijelu epizodu podcasta možete pogledati na platformi Youtube ili poslušati na platformi Spotify.
