Maturantici Anji u trećem je razredu dijagnosticirana disleksija, a sada je napisala knjigu o toj poteškoći
Anja Norda iz Vodica ima 19 godina, maturantica je Medicinske škole Šibenik, a kada je pohađala treći razred osnovne škole dijagnosticirana joj je disleksija. Prisjeća se kako je jednog dana učiteljica pozvala mamu na razgovor u školu – Anja jednostavno nije napredovala u čitanju, pisanju i matematici. Težak obrazovni put i nedovoljno informacija o disleksiji u javnom prostoru Anju su potaknuli da u Hrvatskoj započne širiti svijest o toj poteškoći. U tome koristi društvene mreže, a nedavno je sa svojim timom napisala knjigu ‘Čitanje treba biti dostupno svima’.
Anja Norda; privatna fotografija
– Rekla je da je više očekivala od mene i da ako neću pokazati napredak da bi bilo dobro da me smjeste u posebni program, prepričava nam Anja Norda (19) razgovor njene majke i učiteljice u trećem razredu osnovne škole.
‘Nismo mogle financijski priuštiti privatnog logopeda, sve je bilo na mami’
Tada je njena učiteljica Anjinoj mami rekla kako Anja uopće ne napreduje u čitanju, pisanju i matematici, jednostavno ne usvaja gradivo u mjeri u kojoj to čine njeni vršnjaci.
Kaže kako je mama bila poprilično zbunjena i šokirana jer je Anja uvijek lijepo i otvoreno te prilično zrelo za svoje godine komunicirala i razmišljala, a u školi je situacija bila potpuno drugačija – redale su se prilično loše ocjene, pogotovo iz matematike.
– Mama je slučajno i na sreću doznala od svoje prijateljice što je disleksija zbog toga jer je njezin sin imao iste simptome i vidjela je da sam to ja. Obratila se mom liječniku za uputnicu kod specijalista logopeda u bolnici i dobila sam dijagnozu disleksije, disgrafije i diskalkulije. Zbog prenatrpanosti težim slučajevima nije me mogao uzeti na terapiju. Kako si nismo mogle financijski priuštiti privatnog logopeda, sve je bilo na mami. Učila smo zajedno, čitala mi je lektiru i gradivo do sedmog razreda redovito, od osmog i još danas kad mi je težak tekst isto uskače u pomoć, priča nam Anja.
Što je disleksija?
‘Izgledalo mi je kao da imam neku bolest’
Kao devetogodišnjakinja imala je percepciju da je drugačija od ostalih u negativnom smislu jer nije mogla usvajati gradivo kao oni.
– Izgledalo mi je kao da imam neku bolest. I shvatila sam da je bolje ne govoriti previše o njoj jer me je to nekako obilježavalo. Ako ne znaš dobro čitati i pisati, značilo je da si ili lijen ili manje inteligentan i ostali negativni epiteti u dječjem okruženju ili te jednostavno nekako zaobilaze u aktivnostima u kojima sam htjela sudjelovati, prisjeća se Anja.
Osnovna škola bila joj je izrazito teška. U gradivu nije napredovala kao ostali vršnjaci, a s druge strane imala je jaku želju biti dobar učenik. Uz to što se borila s ocjenama koje su varirale od nedovoljan do odličan, Anja se sve više povlačila u sebe i postajala izoliranija. Samopouzdanje joj je bilo poprilično nisko.
– Što se tiče škola, promijenila sam šest škola, pet osnovnih i zadnja srednja i mislim da sam prošla kroz njih prilično tiho i nezamijećeno. Bilo je odličnih učitelja, ali bilo je i onih koji nisu reagirali. Uvijek su mi rekli da treba raditi više. Kako ni mama ni ja nismo bile upućene u to što disleksija je i što nije, nismo se mogle zauzeti za moje prilagodbe. Moja najveća emotivna i školska kriza bila je prvom srednje i tada je mama odlučila istražiti disleksiju, nastavlja Anja.
Prolazak 3. razreda s odličnim ju je pokrenuo
Stručni tekstovi na hrvatskom uglavnom su se bavili negativnim stranama koje opisuju samo poteškoće, a malo koji je govorio o jačim stranama disleksičara. Pa se Anjina majka okrenula stranim izvorima
– Na Zapadu disleksičari isto imaju teškoća i prepreka da ostvare svoj potencijal, ali se puno više piše o disleksiji i stalno se rade istraživanja i pozitivniji je pristup disleksiji. Osim stručnjaka postoje privatne škole za disleksičare i tutori obučeni da rade s disleksičarima. Nakon dvije godine istraživanja i prenošenja znanja o disleksiji, ja sam se počela mijenjati i učiti o sebi. Puno razgovara i puno podrške od moje mama urodilo je plodom i uspjela sam treći razred proći s odličnim, kaže nam Anja.
To joj je pokrenulo – postala je upornija i strpljivija. Opisala nam je i kako izgleda njeno učenje.
– Puno rada i puno vremena jer građa mog dislekičarskog mozga ne dozvoljava da naučim nešto brzo. Da, spora sam. Važno mi je slušati profesora na satu, tada zapisujem, nakon toga prepisujem sve kod kuće, pa stavljam sve u PowerPoint koji je odličan zbog toga jer si možete prilagoditi fontove, veličinu i vrstu, razmake između redova, dodati fotografije i grafike. Onda iz PowerPointa sve prebacujem u crticama na papir i tek tada učim gradivo za ispit, čitajući ga na glas i obično hodam ponavljajući. Važno je reći da da disleksičari bolje pamte ako uče kroz više osjetila, a vizualni dodaci su jako važni. Nema baš pomoći od samog čitanja i teško im je naučiti nešto napamet bez razumijevanja. Jedino je dobro to što kad spremim nešto u dugotrajnu memoriju to i ostaje tamo, otkriva Anja.
Danas u školi ima prilagodbu koju, kaže, jako cijeni. Sve ispite rješava usmenim putem jer jedino tako može pokazati svoje stvarno znanje. Pisanje testa svima je stresno, ali disleksičarima dvostruko više jer nisu sigurni jesu li uopće dobro pročitali pitanje, a onda i odgovorili na njega.
– Disleksija je najistraživanija i najčešća poteškoća u učenju. Nevidljiva je i kompleksna. Teška tema na našim prostorima. Smatram da zbog nedovoljne informiranosti dolazi do nerazumijevanja i prepreka i da bi se postigla ravnoteža i ostvarila pozitivna suradnja oko djeteta s disleksijom koje najmanje shvaća što mu se događa, odrasli koji okružuju to dijete moraju shvatiti jedni druge i pomoći jedni drugima, ističe Anja.
Svijest o disleksiji počela je prvo širiti putem Instagrama…
Težak put kroz kojeg je prošla dodatno ju je motivirao da krene širiti svijest od disleksiji. Otvorila je prvo Instagram račun na engleskom te je počela komunicirati s disleksičarima diljem svijeta. Shvatila je da se kod mnogih, odakle god dolazili, javljaju teškoće i borbe u školovanju
– Većina i odustaje od školovanja, osobito visokog, dok manjina ako ima adekvatnu podršku i mogućnosti, postaju inspiracija za disleksičare i nedisleksičare. Poznata je činjenica ako se izvučete iz začaranog negativnog kruga disleksije postajete vrlo uporna i strpljiva, vrijedna i znatiželjna od prosjeka, osoba. Odustajanje nije opcija! Kroz znanje i iskustvo i njihove priče užasno puno sam naučila o sebi i kako si pomoći. Na engleskom računu odnedavno radim intervjue Real talk with Norda iz različitih država koju ukratko pričaju svoje priče o životu o disleksiji. Sve su različite, a opet možete uvijek naći jaku vezu koja vas povezuje, priča nam Anja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
… a potom je pokrenula udrugu i napisala knjigu
Prije godinu dana otvorila je i Instagram stranicu norda.disleksija.hr na hrvatskom jeziku, a ondje objavljuje video sadržaje o disleksiji koje dijeli i na YouTubeu te Facebooku. Osim što svjest o disleksiji širi putem društvenih mreža, Anja je osnovala Udrugu disleksičara Norda Disleksija. Ona je rezultat sudjelovanja na UPSHIFT projektu pod pokroviteljstvom UNICEFA, ZABUMA i HUKIJA i Anjine želje da nastavim osvještavati društvo o disleksiji. Nedavno je sa svojim timom izdala i informativnu knjigu, odnosno vodič za disleksičare.
– Ima nas 10% i to nije mali broj i bilo bi lijepo kad bih uspjela da ti ljudi postanu neovisni i aktivni članovi našeg društva, a ne problem jer utjecaj disleksije može mladu osobu zaista odvesti u krivom smjeru. To je bio projekt za mlade koji su uočili problem u svojoj lokalnoj zajednici. Tema našeg tima je bila neinformiranost zajednice o disleksiji. Rješenje našeg problema je bilo održavanje četiri radionice uz stručnu pomoć magistre logopedije Mihaele Lulić i pisanje jednostavnog informativnog vodiča za disleksičare ‘Čitanje treba biti dostupno svima’, uz stručnu pomoć naše urednice Marijete Matijaš i vodstvo našeg mentora Andreja Hanzira. Mi sad postavljamo našu udrugu na noge. Uz podršku mame, nastavljam suradnju s Magistrom Lulić i gospođom Marijetom i upoznala sam još nekoliko mladih ljudi s disleksijom i bez koji se žele priključiti novim projektima koje planiramo. Radi se na i web stranici. Učlanjenje čeka oko 40 članova. Planiraju se nove radionice za sve koji žele naučiti više disleksiji. Svakodnevno stižu poruke od roditelja koji traže savjete. I škola je krenula, ove godine sam maturant, tako da sad moram napraviti dobar plan za razdoblje koje dolazi, otkriva nam Anja ponešto i o budućim planovima.
Knjiga je besplatna i mogu je dobiti sve knjižnice
Kada je riječ o poviše spomenutoj knjizi ‘Čitanje treba biti dostupno svima’, Anja kaže kako je ona nastala s ciljem da se društvo pozove na suradnju jer biti disleksičar nije ničiji izbor, a disleksičari mogu postati vrijedni članovi svojih zajednica.
– Moja želja je bila da izdam knjigu o disleksiji koja će biti vrlo jednostavna, čitka i razumljiva svima. I knjiga je besplatna i ideja je da je pošaljemo u knjižnice diljem RH koje pozivam da se slobodno jave sa svojom adresom. Knjiga je zamišljena tako da bih bila nekakvi temelj od kojeg osoba koja sumnja ili koja je dobila dijagnozu, da može krenuti od te knjige. Pokušali smo dotaknuti sva područja koja pogađa disleksija od školskog, emotivnog, društvenog i profesionalnog. Kad je pročitate onda shvatite da ste na početku i da je vrijeme da krenete s djelovanjem na svim tim područjima. Sudjelovanjem na projektu dobili smo priliku da napravimo knjigu. Osim mog tima i magistre Mihaele Lulić, te našeg odličnog mentora Andreja Hanzira, dobili smo podršku našeg najpoznatijeg disleksičara, hrvatskog dramskog prvaka glumca Bojana Navojca. Knjiga završava njegovom pričom i porukom svom disleksičnom plemenu. Naša urednica Marijeta Matijaš nas je vodila kroz proces stvaranja knjiga i to je neobično dragocjeno iskustvo, zaključuje Anja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
