Mentalno zdravlje mladih u Hrvatskoj: ‘Roditelji ne žele priznati da im dijete ima problem’
Posljednjih godinu i pol dana svi smo izloženi stresovima zbog pandemije i niza potresa koji su pogodili Hrvatsku. No, najteže posljedice osjećaju mladi i djeca čije je psihičko zdravlje narušeno. Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, razgovarali smo s pedagoginjom iz Udruge ‘Ti si OK’ koja se bavi pružanjem psihosocijalne i pedagoške pomoći djeci i mladima.
Foto: Pexels
Potres i pandemija COVID-19 narušili su rutinu i kvalitetu ljudskih života u Hrvatskoj. Stres zbog situacija koje ne možemo kontrolirati ostavio je tragove kod većine nas, no najteže posljedice ipak imaju mladi i djeca. Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, razgovarali smo s pedagoginjom Sonjom Jarebicom iz udruge ‘Ti si OK’ o tome kako prepoznati da vam sin, kćer, prijatelj ili prijateljica imaju problema te kako im možete pomoći.
– Potres i COVID-19, nažalost, opasni su događaji u životu djece i mladih koji ih ugrožavaju njih i njihove obitelji. Stanje je to u kojem osjećaju da sve to nadvladala njihove obrambene mehanizme što može imati za posljedicu narušavanje njihova psihičkog i fizičkog zdravlja. Prema osobnim razgovorima s kolegama, primjetna je zabrinutost i povećani problemi u ponašanju djece i mladih te sve veća potreba savjetovanja i pružanja psihosocijalnog tretmana, rekla je Jarebica.
‘Bit će potrebno sve više intervencija u radu s djecom i mladima’
Napominje kako je za očekivati sve veću pojavu i potrebu za intervencijama u radu s djecom i mladima kako bi im se osiguralo zdravo odrastanje.
– Djeca i mladi s kojima se ja susrećem u radu iskazuju najviše strahove i nesigurnost. Ono što im je problem je dugotrajna neizvjesnost i nedovoljna podrška, potpora pa i primjećivanje odraslih da imaju poteškoće. Česte probleme koje meni iskazuju djeca i mladi su pojačani strahovi i brige, povlačenje od vršnjaka, psihosomatske teškoće, nedovoljna motiviranost za učenje, bezvoljnost za nove sadržaje, promjene u hranjenju i spavanju, povećana pobuđenost, osjetljivost na kritike odraslih i slično, objašnjava pedagoginja.
‘Mladi su više pesimistični nego prije’
Primjetila je i da su mladi i djeca sada više nego prije pesimistični te im nedostaje vjere da će kroz buduće vrijeme biti manje problema, da će se isti nadvladati ili da će se naučiti nositi sa stresnim situacijama. Objasnila je i kako su pandemija i potres različito utjecali na psihičko zdravlje.
– Potres i pandemija su događaji izvan našeg svakodnevnog iskustva. Oni uzrokuju prijetnju teškog ozljeđivanja, smrti, ugrožavanja našeg integriteta. Reakcije su intenzivnije i dugotrajnije. Oba događaja su izazvala stanje šoka koji je uključio osjećaje zbunjenosti, izgubljenosti, bespomoćnosti. Pandemija je imala ipak neke svoje faze, znali smo da je tu, prolazili smo stanja od panike, straha do nošenja sa situacijom. Neki su u početku minimalizirali događanja i situaciju, neki su bili panični ali smo svi bili svjesni njene opasnosti. Polako smo učili da se možemo zaštiti, pridržavali smo se uputa. Nakon toga smo naučili živjeti s tim, cijepili se i pomalo bili optimistični, ispričala je Jarebica.
Potres više utjecao na mentalno zdravlje nego pandemija
Za razliku od pandemije, koja se prvo događala u svijetu i bilo je očekivati da će doći kod nas, Jarebica objašnjava da potres nismo očekivali kao pandemiju.
– Potres je izazvao stanje šoka u kojem smo svi bili konfuzni i dezorijentirani. Osjećali smo cijeli spektar emocija, straha, tuge, ljutnje pa i krivnje, pa i tjelesne reakcije poput glavobolje i probavnih problema. Potres je naknadno izazvao neželjena sjećanja događaja, ljuljanja, tutnjave, rušenja i ponavljanja istih stanja. Za njega nema predviđanja, cjepiva i slično, on kad god se pojavi može biti katastrofalan i ugroziti nam život. Upravo zbog toga potres je više negativno utjecao na psihičko zdravlje djece i mladih, a posebno onih koji su i prije imali poteškoća u ponašanju i koji su imali nepovoljne obiteljske prilike odrastanja, izjavila je pedagoginja.
‘Roditelji negiraju osjećaje i probleme svoje djece’
Osim potresa i pandemije, napominje kako su za djecu i mlade vrlo često problem i sami roditelji.
– Jedan dio roditelja negirao je osjećaje svoje djece kod navedenih događaja, pojašnjavajući to idejama da su njihova djeca hrabra, da su ih dobro za to pripremili i slično. Stoga nisu ni mogli primijetiti poteškoća koje su kod dijela djece ipak bile prisutne. Da bi roditelji mogli pomoći svojoj djeci moraju dobro poznavati svoje dijete, njegove navike, stanja, ponašanja, interese i sl. Od posebne je važnosti da promatraju svoje dijete i da uočavaju odstupanja od uobičajenog ponašanja svojeg djeteta, rekla je Jarebica.
Poručuje da, ukoliko roditelji primijete promjene, potrebno je zatražiti stručnu pomoć. Roditelji moraju uvažavati i prihvaćati njihove ugodne, ali i neugodne emocije, o njima razgovarati i poučiti ih izdržavanju istih.
– Jednako kao roditelji, profesori također moraju uočiti odstupanja od uobičajenih ponašanja i u dogovoru s roditeljima i stručnim timovima škola, pomoći da se prevladaju teškoće. U našim pedagoškim ustanovama po meni nedovoljno se njeguje optimistično usmjeravanje djece, ohrabrivanje i vjerovanje da se mnoge stvari od ocjena, odnosa s vršnjacima mogu prevladati i riješiti. Stoga pozivam profesore da ukoliko primijete odstupanja od uobičajenih ponašanja reagiraju, priđu djetetu i pruže podršku i pomoć, poručila je pedagoginja.
‘Škola mora intervenirati više nego ikad’
Za kraj je dodala kako smatra da se u školama sada mora više nego prije kroz nastavni proces učiti djecu socijalnim vještinama, kako donositi odluke, kako vjerovati sebi i svojim sposobnostima, kako se nositi s emocijama, kako razgovarati i rješavati probleme.
– Djeci se mora u školama, jednako kako i akademski uspjeh, osigurati školski uspjeh, osjećaj prihvaćanja, pripadanja a u razredima razviti pozitivnu emocionalnu klimu kroz pun suradnje i zajedničkog rada bez obzira koje se predmet predaje, zaključila je Jarebica.
Priča studentice koja je ove godine samovoljno krenula na terapije
Da je mentalno zdravlje i dalje stigma u društvu, slaže se i studentica Lucija iz Zagreba koja je ove godine krenula na terapije kod psihologa.
– O terapijama sam zapravo razmišljala već duže vrijeme, ali nikada se dosada nisam odlučila na konkretan potez i odlazak. Par puta sam pričala sa psihologicom u srednjoj školi i vidjela koliko mi takva vrsta razgovora pomaže pa sam zbog toga htjela nastaviti i neku učestaliju praksu na fakultetu. Ove godine sam se odlučila za psihologa s kojim svaka dva do tri tjedna obavljam terapiju u vidu razgovora, priča nam Lucija.
Iako smatra da potres i pandemija nisu bitno utjecali na njezinu odluku da krene na terapije, kaže da joj je teško pala zatvorenost i konstantno druženje s istim osobama za vrijeme lockdowna.
– Terapija je za mene poput kave s najboljim prijateljem koji samo tebe sluša i daje ti savjete. Smatram da nijedan psiholog ili psihijatar ne može nikome pomoći ukoliko to prije svega ne želi pacijent. Kod sebe vidim napredak na puno razina i svakako bi to preporučila svakome, poručuje Lucija.
‘Kod starijih generacija, mentalno zdravlje je još uvijek stigma’
Dodaje i kako misli da su mlađe generacije puno otvorenije u pogledu razgovora o mentalnom zdravlju, za razliku od starijih generacija.
– Mislim da se mladi svakako više educiraju, ali i više poštuju psihološku pomoć od odrasle populacije za koju je to i dalje neka vrsta stigme. Mladi lakše gledaju na to da njihovi prijatelji odlaze na takve vrste terapije. Samo par mojih prijateljica ide na savjetovanja, ali stvarno svi oko mene poštuju i mene i moju odluku o odlasku psihologu. Često imam osjećaj da ih pričom o tome i potičem na odlazak kad imaju neki problem, zaključuje Lucija.
Ako mislite da imate neki problem i voljeli biste o tome s nekime porazgovarati, ili želite pomoći svojem bližnjem, možete se javiti udruzi ‘Ti si OK’ na mail [email protected] ili ih potražiti na Facebooku.
