Sjedim na satu matematike i pokušavam se oduprijeti zlu zvanom kombinatorika. U profu kao da je ušao vrag, cijelo vrijeme me nešto ispituje. Mrzovoljno joj odgovaram i mislim si kako može tako rano postavljati pitanja, a meni se još ni pecivo nije ohladilo. Šklosko zvono anđeoskog zvuka odzvanja u mojim ušima dok spremam kalkulator koji danas ništa ne može napraviti sam. Dolazim u drugu učionicu i vidim Marijanu kako jede sarmu. U životu nisam vidio tako lijepe smotuljke sarme koji pomalo nalikuju na savršen oblik Esmeraldinih šiški.
Po ne znam koji put ovaj tjedan vadim nožić, teglicu domaćeg pekmeza i maslac. Pokušavam si objasniti zašto mi roditelji, koji su otišli na put, nisu ostavili nešto kuhanog jela. Za novac im ne mogu prigovoriti jer sam kao zadnja budala potrošio sve na spoju s Mirnom u kantini koja se davila u krafnama a ja sam pio mineralnu.
Polako razmazujem dječju radost na kruh, koju ću cijelog života pamtiti kao dječija tuga. Dosta mi je, ne mogu više! Odlazim do Marijane i razdraganim glasom joj predložim da se zamijenimo. Pogledala me ubojitim pogledom, kao što Mirko gleda u svoj kruh namazan jetrenom paštetom i crvenom paprikom.
Vratio sam se na mjesto, upalio hitove Vuce na svom mp3-u i moja dječija radost polako je nestajala. Počeo je sat biologije i ja sam i dalje bio razočaran svojim gablecom. Pokušao sam ne misliti na to, te sam se uključio u raspravu o fotosintezi. Nakon zvona profa se ustaje i odlazi iz učionice. Iz džepa joj je ispalo 200 kuna. Brže bolje sam pohitao za tim novcima koji život znače.
Uzeo sam novce i nazvao prvu pečenjarnicu koja mi je pala na pamet. Naručio sam pola kile janjetine i dvadeset dekagrama luka. Dostavili su mi to u školu te sam počeo jesti prije engleskog. Svi su se skupili oko mene i gledali me dok se davim u jelu. Čak su mi prišle Lea i Sara. Dvije najjače ribe u školi zavodljivo me gledaju ne bi li ih ponudio janjetinom. Uživam u janjetini i mislim si: kakve sponzoruše, do sada nisu znale da postojim, a sada me žele zbog janjetine.
Najgore je tek došlo. Uvijek mrzovoljna Đurđa ušla je u učionu i odložila dnevnik. Prišla mi je i oduzela još ono malo “zlata” u aluminijskoj foliji. Zemljo otvori se! Ne mogu je gledati kako cucla janjeća rebrica u kojima sam trebao uživati na sljedećem odmoru. Sve bi to bilo manje traumatično da nisam morao pisati ispit iz gramatike.
