Možda se radi o iskrivljenoj perspektivi nastavnika informatike koji previše vremena provodi na učiteljskim facebook grupama, ali čini se kako u posljednje vrijeme svi pričaju o Nenadu Bakiću i famoznim microbitovima.
Piše: Marko Šolić
Foto: microbit.org
Kao i uvijek u lijepoj našoj, podijelili smo se u dva tabora i odveli oba u ekstreme. Ili je Nenad Bakić novi Mesija koji će uz pomoć microbitova spasiti hrvatsko školstvo, ili je neoliberalni profiter koji će nas opljačkati na razini koje se ne bi posramili autori predstečajnih nagodbi ili privatizacije.
Dva pitanja o kojima se priča
Još gore, ovaj put se dva tabora bore oko dvije potpuno odvojene teme za koje iz nekog razloga svi misle da su neraskidivo povezane:
1. Je li sve povezano s ovim projektom legalno, transparentno, i po mogućnosti altruistično?
2. Jesu li microbitovi korisni za hrvatske učenike, odnosno je li cijeli projekt koristan za hrvatsko školstvo?
Čini se kako svi koji odgovaraju „ne“ na prvo pitanje automatski misle da to povlači „ne“ i za drugo, kao što svi koji odgovaraju „da“ na drugo pitanje automatski misle kako to povlači „da“ za prvo.
Prema dobrom starom običaju ovi „svi“ su većinom svi osim stručnjaka koji bi o toj temi nešto i mogli reći. Nedavno je jedna politička stranka organizirala tribinu koja je trebala biti „s posebnim naglaskom na informatiku“, a u panelu nisu imali nikog tko ima bilo kakve kvalifikacije da bi mogao raspravljati o informatici. Nakon nekoliko prigovora taj dio su obrisali iz najave tribine, da bi na istoj svejedno pričali baš o tome kako će Bakićeva inicijativa utjecati na kurikulum informatike.
Kao nastavnik informatike valjda bih trebao pričati samo o drugoj od ove dvije teme, odnosno o microbitovima u praksi, ali budući da javnost očito zanimaju tračevi o Bakiću – ajmo krenuti s njim.
Za početak disclaimer: Nenada Bakića znam „iz viđenja“. U mojoj učionici je snimao priloge za TV, jer eto imam lijepu informatičku učionicu na koju sam jako ponosan. Također pod disclaimer ide to što znam dosta ljudi direktno uključenih u projekt, a od početka sam uključen i u Croatian Makers ligu (ilitiga „ono što je Bakić radio sa školama prije microbitova“). Itekako sam u sukobu interesa jer smatram da je cijela priča jako korisna i želim u nju biti uključen što je više moguće. Ako je Bakić stvarno neki zlikovac koji će zbog ovog teksta mene i moju školu brisati s nekih masonsko-iluminatsko-STEM-reptilskih tajnih popisa – šteta za mene i moje učenike. S njim bi svakako htio u budućnosti što više surađivati.
Pa da to riskiram – naizgled je najveći problem u cijelom projektu famozni Carnetov natječaj za nabavku microbitova. Na njega se javio samo jedan ponuđač, i to naravno tvrtka koja se jedina u svijetu bavi distribucijom baš microbitova. Uvjeti natječaja su napisani jako specifično, neki bi rekli baš zato da bi se u startu diskvalificirali konkurentski uređaji. S druge strane, natječaju je prethodilo Carnetovo savjetovanje sa zainteresiranim subjektima, koje je bilo javno objavljeno i svima dostupno. Jedan jedini komentar na savjetovanje stigao je baš od Nenada Bakića koji je tražio da uređaji dobivaju dodatne bodove ako imaju website s uputama za korištenje na hrvatskom. Prijedlog je imao smisla, pa ga je Carnet prihvatio.
Uz to je predložio i nešto jako specifično oko samih uređaja, što je Carnet odbio.
Sve skupa ne djeluje baš nešto netransparentno.
U medijima su najviše prašine podigli tekstovi s DOP Magazina i Novosti u kojima su iznesene neke zanimljive činjenice. Npr. dimenzije traženih uređaja su ograničene na 6*6 centimetara, a jedan konkurentski uređaj je dugačak 6,15 centimetara. Zanimljivo, jer ne postoji poseban razlog da se ograniči veličina uređaja, a pogotovo ne da se ograniči na samo 6*6 centimetara. Je li ta zanimljiva činjenica dovoljna za osudu procijenite sami. Pogotovo jer u sklopu javnog savjetovanja na to ograničenje nitko nije prigovorio.
Na samom natječaju biti će kupljeni uređaji vrijedni cca 4,5 milijuna kuna, s uključenim PDV-om. Jesmo li mogli proći jeftinije s nekim konkurentskim uređajem? Teško.
Najpoznatiji konkurenti su Raspberry Pi i Arduino. Oba postoje u više verzija od kojih je većina sposobnija, ali i skuplja od microbita. Nemaju kul zakrivljeni dizajn s bojama kao microbit, nemaju ugrađeni ekran, a samo programiranje je nešto kompliciranije. Npr. za Arduino postoji tzv. „blok programiranje“ koje je učenicima najjednostavnije, ali je dodatak koji se mora posebno instalirati. Za ono što se traži u školama microbit zaista djeluje kao zaokruženiji paket.
Pitanja koja se postavljaju na nastavničkim grupama
Carnetov natječaj je trenutačno jedini pravi problem prije nego dođemo do samih uređaja. Puno toga se povlači po medijima, ali većina pitanja ima jako jasne odgovore.
Je li Bakić nekakav neoliberal koji ovo radi isključivo iz vlastitih interesa? Koga briga, odgovor na to pitanje niti malo ne utječe na moju nastavu.
Je li država ovo mogla raditi s nekim drugim? Nitko se nije javio, a unatoč gomili ljudi koji s informatikom rade odlične stvari van škola (HSIN i ZRS – svi vam se do poda klanjamo), nitko nije napravio ništa slično ovom projektu.
Koliko će nas sve ovo koštati? Osim onih 3,5 milijuna koji idu direktno stranoj tvrtki za nabavku samih uređaja i još jednog milijuna koji se kroz PDV vraća u proračun – ništa. Voditelje edukacija plaća udruga poslodavaca, a prethodno je Indiegogo kampanjom prikupljeno dovoljno novca da za nas uključene sve može biti zaista besplatno. Škole, gradovi i županije ne plaćaju ništa, osim ako baš ne požele nešto donirati.
Tjera li se učitelje da dobrovoljno i volonterski rade dodatan posao? Ne. Tko neće ne mora. 83% škola se uključilo, tako da očito možemo i želimo.
Reagira li Bakić ponekad neprimjereno na različite optužbe? Reagira, ali to je i donekle razumljivo s obzirom na to tko mu sve i kako prigovara.
Je li Bakić iznosio neke, u najmanju ruku, diskutabilne analize statistika o prevelikom broju nastavnika u Hrvatskoj? Možda, ali ta tema je pregolema i preozbiljna za ovaj članak.
Nakon neizbježne tirade o onom o čemu se priča u medijima, prijeđimo konačno na bitnu temu: rad sa samim uređajima.
2. Jesu li microbitovi korisni za hrvatske učenike, odnosno je li cijeli projekt koristan za hrvatsko školstvo?
Ukratko: jesu i jest.
Što je uopće microbit? Microbit vam je maleno računalo u obliku pločice. Ne može raditi ništa što mogu raditi uređaji koje inače nazivamo računalima, ali svakako jest računalo. Ima „ekran“ koji je zapravo mreža od 5*5 LED dioda, pa uključivanjem tih dioda može ispisivati tekst ili znakove. Ima dva gumbića, akcelerometar (ono što mjeri nagib), navodno može mjeriti temperaturu (nisam isprobao), napaja se preko dvije male baterije i spaja se na „pravi“ kompjuter običnim USB kabelom.
Najbitnije za školstvo je to što se programira nevjerojatno jednostavno.
Ono za što učiteljima na edukacijama treba po sat i pol djeca u šestom razredu savladaju za 15 minuta.
Microbit nije jedino maleno računalo u obliku pločice, a nije ni jedini način da se djeca uvedu u programiranju tako da slažu blokove poput lego kockica, umjesto pisanja koda.
Nije jedini, ali je vraški dobar u tome što radi.
Programira se tako da samo po ekranu slažete kockice koje mu govore što treba raditi. Npr. stavite kockicu „on start“ pa u nju „upali LED diode“ i onda iz izbornika izaberete diode u obliku srca. Ili namjestite da se nešto događa kad se pritisne neki od gumbića, ili da se nešto dogodi kad ga protresete.
Stvari koje se rade po hrvatskim školama
Nakon pola sata vam dosadi i pomislite kako smo dali veliki novac za uređaje koji su toliko jednostavni da se s njima ne može napraviti ništa pametno, pa će i djeci dosaditi nakon pola sata.
Onda odete na Internet, naiđete na veliku hrvatsku microbit zajednicu, vidite što ti ljudi rade, i shvatite da ste samo idiot koji nije bio dovoljno kreativan da smisli nešto korisnije od početničkih programa.
Jedna nastavnica je napravila program koji na protresanje microbita izbacuje nasumično glagolsko lice u Njemačkom, i smislila kako da to koristi za natjecanja učenika.
U Ogulinu su uz dvije drvene letve i dva microbita napravili veliki kutomjer koji na ekran microbita ispisuje izmjereni kut.
U Sesvetama su microbitom napravili pametnu kasicu prasicu.
Od microbitova su napravljeni i kompasi, libele i milijun drugih čuda, a sva su dostupna na internetu i učenici mogu jako lako vidjeti kako sami mogu napraviti slične programe.
Dakle, microbitovi su bez dvojbe itekako korisni.
Praksa pokazuje i da su učenici za njih zainteresirani iznad svih očekivanja. Sami smišljaju projekte, javljaju se za dodatne grupe i natjecanja, organiziramo im dodatno programiranje i robotiku i vodimo ih na programerske radionice van škole. Tramvajem, jer im je to kul. Bez da tražimo prekovremene, jer je ovo i nama kul.
Što god zainteresira učenike za programiranje jako je dobrodošlo, a microbitovi i cijela priča oko njih to rade na prilično dobar način.
I ne, naravno da nije sve u programiranju. Mnogima se od kratice STEM već diže kosa na glavi. Ali sviđalo se to nekima ili ne, programiranje je danas jako traženo i bit će sve više traženo u budućnosti.
Ne moraju svi učenici znati programirati, ali bi svi trebali naučiti što je algoritamski način razmišljanja.
Isto kao što ne moraju svi biti znanstvenici, ali bi svi morali postati znanstveno pismeni.
Kad bi nas više bilo barem osnovno znanstveno pismeno, možda bismo shvatili da se oko microbitova ne priča o jednoj, nego o dvije jako odvojene teme.
I što god nakon svega mislili o Nenadu Bakiću te guranju STEM-a u školstvo – microbitovi jesu jedna od pozitivnijih stvari koje su se u zadnje vrijeme dogodile hrvatskom školstvu.
*Komentar je stav autora
