Mirela Priselac Remi: Zbog patrijarhalnog ustroja ovdje je žena uvijek prije kurva nego svetica
Danas je osmi ožujak, Međunarodni dan žena, ilitiga osmi mart. Za neke, dan kao i svaki drugi. Za ostale, dan sjećanja na borbu žena za ekonomska, politička i društvena prava. A kod nas, i dalje, povod za daljnju borbu za prava koja nam pripadaju. Baš iz tog razloga sam o borbi za prava žena, spolnoj ravnopravnosti i seksualnom nasilju odlučila danas porazgovarati s jednom od najjačih žena u Hrvatskoj, s Mirelom Priselac aka Remi. Ako i nije fizički najjača, britka je na jeziku te jasna i glasna oko svojih stavova, a osoba s kičmom je ono što nam ponekad očajnički nedostaje.
Foto: Tin Bedenko
Remi je za mene oduvijek bila javna osoba prema kojoj se treba ravnati. S obje noge na zemlji, jasno iznosi svoje stavove i iza njih stoji osobno, politički i umjetnički. S bendom Elemental je uvijek pronašla način progovoriti o bolnim točkama našeg društva, pa tako i o položaju žena. I baš smo zato odlučili danas popričati s njom o važnosti današnjeg dana.
– Mislim da pitanja prava žena i ravnopravnosti spolova, barem za našeg života, neće prestati biti aktualna. Nema tu populizma, to su, naprosto, teme o kojima je nužno razgovarati, konstantno, biti dosadan i stalno izvoljevati, sve dok ne budu razriješene. Kako uopće možemo smatrati tendencije i nastojanja jedne skupine ljudi, koja traži svoja prava, populizmom? Ne govorim ovdje samo o ženama, nego i o drugim skupinama koje traže svoje mjesto pod suncem. Pitanje ravnopravnosti spolova sve je samo ne uređeno i to svi znamo. To su teške i zahtjevne teme pa se politika često odlučuje ne pačati u to, kako ne bi stali na prste nekoj interesnoj skupini. Meni to nije jasno, koja bi točno interesna skupina imala išta protiv ravnopravnosti spolova i istih prava na život? Ovo je moje pitanje i provokacija odgovora kod čitatelja, rekla je Remi o Međunarodnom danu žena.
Ne morate nas štititi, dajte nam iste uvjete i prilike
Da ‘ovo nije svijet po mjeri žene’ vidljivo je iz naše svakodnevice, i ponekad je teško izboriti se za vlastiti komadić sunca. Pogotovo ako tim suncem vladaju muškarci, što je dominantno stanje našeg društva. Ali, ni to nije nemoguće, kaže Remi:
– Gotovo da nema polja kojim ne dominiraju muškarci, osim možda među primaljama, he he… Ako govorimo o područjima povezanim s akademskom naobrazbom ili umjetnošću, a upravo su to polja mog interesa, muškarci su tu napravili veliko mjesto za sebe. No vremena se mijenjaju, malo po malo, i svaka žena koja si omogući edukaciju, može za sebe izrezbariti dio prostora. Da, potrebno je zauzeti se za sebe, ali to ne ovisi o spolu nego o upornosti i viziji. U svijetu umjetnosti, bilo da govorimo o kanonima knjiženovnosti ili npr. skupnim izložbama u modernim galerijama, muškarci dominiraju. I to većinom stariji, bijeli muškarci (mi u Hrvatskoj o takvim paradigmama ni ne razmišljamo jer smo izrazito bjelačko društvo). Oba su spola svjesna muške dominacije. Ne govorim to kako bih kod muškaraca izazivala osjećaj krivnje – želja mi je izazvati otvorenost koja će čovjeku, bez obzira na spol, dati jednaku priliku za edukaciju i uspjeh. Ne idem u krajnost spektra i ne smatram da bih zato što sam žena, trebala biti povlaštena jer smo ‘jadne i krhke, nitko nas ne štiti’. Ne. Ne treba nama nitko da nas štiti i da nam povlađuje. Dajte nam pravo na iste uvjete i iste prilike. Eto, od inteligentnih i otvorenih muškaraca tražim upravo takvu vrstu razmišljanja.
Nismo jednaki, ali možemo biti ravnopravni
Danas će se, s početkom u 18 sati u Zagrebu, održati Noćni marš – 8. mart. Ljute žene će marširati od Trga žrtava fašizma pa sve do Zrinjevca i utjeloviti borbu za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada i za slobodu i autonomiju. Tužno je što je razloga za marš više nego prošle godine, što znači da se u 365 dana ništa nije promijenilo. A ono što zahtijevamo i što ćemo zahtijevati dok se ne ispuni, Remi je sažela u nekoliko rečenica:
– Da, nažalost, još uvijek postoje polja ljudskog djelovanja na kojima nismo ravnopravni. Želim da se razlikuju dva termina – ‘jednaki’ i ‘ravnopravni’, jer razlika među njima je vrlo nježna i tanka. Muškarci i žene nisu dva jednaka spola. Nikada neće biti. Ali moraju biti ravnopravni.
Ideali su jedno, realnost drugo
Za kraj, dotaknule smo se i seksualnog nasilja svake vrste: emotivnog, fizičkog i psihičkog. Ono se više ne događa unutar nečija četiri zida već se institucionaliziralo i ukorijenilo u sve pore našeg sustava, pa čak i onog obrazovnog. Žrtve šute, a šute jer se boje. Pitanje ‘zašto?’ možda nema točan odgovor, ali zahtijeva da ga postavljamo i o njemu polemiziramo dok ga ne riješimo.
Remi je upozorila na ‘što će selo reći’ mentalitet koji vlada našim mentalitetom. Okolina nije istinoljubiva, pa šutimo i trpimo, u strahu od toga što bi netko mogao napisati u komentaru, ili reći na ulici.
– Ako je ovdje riječ o studenticama koje su uznemiravali profesori, tu postoji i strah od moćnog člana akademije čiji će glas biti jači od onog studentice. Njezina riječ protiv njegove (osim ako nemamo konkretan audio ili video zapis koji služi kao neosporiv dokaz). Naše društvo u RH razmišlja da si ‘kriv, dok se ne dokaže drukčije’. I zbog tradicionalnog, zatvorenog i patrijarhalnog ustroja kojem se priklanja velika većina naroda, ovdje je žena uvijek prije ‘kurva’ nego ‘svetica’. Čak unatoč jakim kršćanskim skupinama i strujama koje bi uvijek trebale navoditi ka blagosti duha, praštanju, bez osude i stigme. Ali eto, jedno su ideali iz religijskih spisa, drugo je, nažalost, realnost, zaključila je.
