Mlada psihologinja: Učenike sam morala uputiti drugom psihologu, ali nisam imala kome
Incijativa ‘Psihološko proljeće’ nastavalja s radom. Prošlog su tjedna upozorili da u školama radi veliki broj psihologa pripravnika te da učenici, nakon isteka njihova pripravničkog staža, ostaju bez stručne podrške. Nakon što im je Ministrastvo putem našeg potrala odgovorilo da škole mogu uputiti zahtjev za zapošljavanjem mladih psihologa, iz Incijative kažu da situacija na terenu govori drugačije. Pitaju se i zašto u školama radi duplo više knjižničara nego njih.
foto: Tadeusz Lakota za Unsplash
Izrađujemo bazu podataka o broju i vrsti stručnih suradnika u svim osnovnim školama RH i pitamo: Zašto je u osnovnim školama psihologa dvostruko manje nego knjižničara ili pedagoga?, objavila je inicijativa ‘Psihološko proljeće’.
Skupina mladih psihologa, zgrožena činjenicom da oni i njihovi kolege nakon isteka pripravničkog staža odlaze na druge poslove te da učenici, tek što su se navikli na njih, ostaju bez stručne podrške, krenula je u nastavak svoje akcije.
Rade bazu podataka
Započeli su s izradom baze podataka o svim osnovnim školama u Hrvatskoj (kojih je ukupno 913), u koju upisujemo informacije o broju učenika, pedagoga, psihologa, knjižničara, edukacijskih rehabilitatora i zdravstvenih radnika kako bi se za svaku školu moglo aproksimirati zadovoljava li kriterije za zapošljavanje školskog psihologa.
– Prema podacima dobivenim od HZZ-a, tijekom 2018. godine je zaposleno ukupno 83 psihologa-pripravnika, 3 u privatnom i 80 u javnom sektoru. S obzirom na to da oko 15% svih psihologa-pripravnika u javnom sektoru otpada na osnovne škole Osiječko-baranjske županije, upravo smo tu županiju odabrali za izradu pilot-projekta, pojasnili su.
POGLEDAJTE PODATKE KOJE SU DOSAD PRIKUPILI:
Ako vam dokument nije vidljiv, osvježite stranicu.
Centar za autizam bez ijednog psihologa
Od ukupno 72 škole, koliko ih je u Osiječko-Baranjskoj županiji, prikupili su podatke za 68 škola, dok za 4 škole to, napominju, nisu bili u mogućnosti, s obzirom na to da one nemaju objavljene te informacije.
– U 68 škola, na kojima smo analizirali prikupljene podatke, ukupno je upisano 19.597 djece, a zaposleno je 69 pedagoga, 66 knjižničara, 32 psihologa, 23 edukacijska rehabilitatora i 3 zdravstvena radnika. Uz dužno poštovanje svim profesijama, postavlja se pitanje koji je razlog da u osnovnim školama psihologa ima dvostruko manje nego pedagoga ili knjižničara? Čak ni Centar za autizam nema nijednog psihologa, napominju mladi psiholozi.
Poručili su i kako je 31 od 68 obuhvaćenih škola u Osiječko-baranjskoj županiji ima zaposlnog psihologa (jedna čak dva), a detaljnijom analizom utvrdili su, kažu, da od preostalih 37 škola ih 17 zadovoljava uvjete za zapošljavanje psihologa (povrh zaposlenih stručnjaka), a 20 ne zadovoljava.
– Od ukupno 12 pripravnika koliko ih je prema našim saznanjima radilo na mjestu školskog psihologa u Osiječko-baranjskoj županiji, 10 ih je radilo u školama koje imaju potrebu i zadovoljavaju kriterije za zapošljavanje psihologa, kažu.
Škole žele, ali ne mogu nikoga zaposliti
Osvrnuli su se i na odgovor ministarstva na na upit srednja.hr, u kojem iz MZO-a kažu da “sve škole koje su provodile mjeru pripravništva mogu, ako žele, podnijeti Ministarstvu znanosti i obrazovanja službeni zahtjev za zapošljavanje stručnog suradnika na neodređeno radno vrijeme”.
– Međutim, prema neslužbenim informacijama koje nam pristižu s terena, neke od ukupno 10 osnovnih škola u Osiječko-baranjskoj županiji, koje su imale psihologa-pripravnika i koje ujedno zadovoljavaju kriterije propisane Državnim pedagoškim standardom za zapošljavanje psihologa, upravo su tako i postupile: zatražile su suglasnost za zapošljavanje psihologa, ali nisu zaprimile odgovor MZO-a. Ako su naši izvori vjerodostojni, neke su škole takvu suglasnost tražile u više navrata, a neke i prije više od 30 ili čak 60 dana, napominju iz inicijative.
Mlada psihologinja: Djecu sam morala uputiti drugom psihologu, ali nemam kome
– Veliki broj djece mi je dolazio na terapeutski rad i savjetovanje. Kad sam otišla iz škole, nitko drugi nije došao na moje radno mjesto. Djecu sam morala uputiti drugom psihologu, ali nisam imala kome, kaže psihologinja Diana Viduka.
Po završetku pripravničkog staža, kaže ova mlada psihologinja, bila je prisiljena prekršiti Kodeks etike psihološke djelatnosti, koji nalaže da psiholog korisnike uputi drugom psihologu. No kako u slavonskom mjestu u kojem je radila i njegovoj okolici nema drugih psihologa, djeca su ostala bez stručne pomoći.
A dolazila su joj zbog različitih razloga. Najčešće se ne mogu pomiriti s rastavom roditelja, smetaju ih velike socijalne razlike, a ponekad su svjedoci ili čak žrtve nasilja u obitelji. Zbog tih razloga, imaju probleme sa samopouzdanjem, sniženi su im rezultati ili imaju ispade bijesa.
No problematična djeca nisu jedina kojoj nedostaju psiholozi.
– Samo psiholozi mogu ustvrditi je li neko dijete nadareno ili ne. Takvoj je djeci potrebno kreirati i poseban program kako bi se razvijali, jer nisu stvoreni za ovakav tip školovanja. Bez psihologa to nitko ne može napraviti, objašnjava psihologinja.
Pitamo je i što bude sa psiholozima nakon što završe pripravništvo.
– Trenutna je situacija da odemo na burzu. Premalo je poslova u struci. No kako smo visokokvalificirani, zapošljavamo se na drugim poslovima ili, što je češće, odlazimo u inozemstvo, zaključila je Viduka.
‘Kad je čuo da se više nećemo vidjeti, dječak se rasplakao…’
Njezina kolegica Antonia Zrilić, koja je pripravništvo obavila u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, kaže da bi, da su znali da ih ne čeka posao, otišli na pripravništvo u druge grane psihologije.
– Ako se sad želim baviti primjerice organizacijskom psihologijom nedostaje mi iskustvo, a školskom, za koju sam se specijalizirala, očito se više ne mogu baviti. Izgubila sam godinu dana, kaže Zrilić.
Budući da su neke škole podnijele zahtjeve za zapošljavanje pripravnika čije odgovore čekaju, mladi psiholozi ne znaju što da rade.
– Ne znamo na čemu smo. Možda ću dobiti posao u školi u kojoj sam bila na pripravništvu. Tražila bih drugi posao, ali ako ga nađem, a dobijem posao u školi, ispast ću jako ne-fer prema poslodavcu koji me zaposlio, objašnjava psihologinja.
Najteže je pak, kaže, učenicima.
– Neki od njih navikli su se dolaziti kod nas na razgovore. Imali smo dogovoren plan rada i sada ga prekidamo u sredini savjetovanja, a djeca su se navikla. Bolje bi onda bilo i da nisu nikad krenuli kod psihologa. Jedan mi se dječak rasplakao kad sam mu rekla kako više ne može dolaziti, ispričala je Zrilić.
