‘Moj ‘mali’ artističkog imena ‘Miško’ osjećao se kao Jehovin svjedok – koliko god da je kucao nitko mu nije otvarao. Siguran sam da se isto tako osjeća i velik broj mladih ljudi koji su se nakon završenih srednjih škola i fakulteta uputili na tržište rada u RH – frustrirano! Imaju alata, svoj zanat znaju, a posla nema pa nema.’, piše naš novi komentator Joško Matić.
’17 godina, a još nikad nisam jebo, ne dopusti sudbo kleta, suva kurca da idem pod nebo.’ – R. Amadeus.
Čitavu srednju školu i velik dio fakulteta osjećao sam se veoma slično mladim ljudima koji svaki mjesec posjećuju zavod za zapošljavanje i tamo mašu diplomama te strepe da im vrijeme prolazi. Osjećao sam se frustrirano! Moja frustracija tih dana bila je nešto drugačije ali ipak ozbiljne prirode – seksualne.
Iako sam imao potrebita ‘alata’ (dužina poznata redakciji) iz brojnih filmova o ‘onim’ stvarima izučio sam i ”zanata” ali nikako da dočekam svoj premijerni nastup. Neće pa neće! Moj ‘mali’ artističkog imena ‘Miško’ osjećao se kao Jehovin svjedok – koliko god da je kucao nitko mu nije otvarao.
Alata i znanja, a p**la nigdje
Siguran sam da se isto tako osjeća i velik broj mladih ljudi koji su se nakon završenih srednjih škola i fakulteta uputili na tržište rada u RH – frustrirano! Imaju alata, svoj zanat znaju, a posla nema pa nema. Opet mojoj frustriranosti još su kakav takav lijek bile nebrojene pornografske stranice, ali mladi ljudi koji traže posao nemaju ‘pri ruci’ neko takovo instant rješenje. Srećom pa svako selo ima svoju radodajku, a tako i moje. Doduše za tu inače velikodušnu damu nazovimo ju ‘Danka K.’ se u seoskim kuloarima pričalo da je laka kao glazbeni opus Tončija Huljića.
O mom očaju dovoljno govori podatak da sam je ja oblijetavao čitavu jednu studijsku godinu studenta Pravnog fakulteta (oko 2,5 godine) i svu ušteđevinu od krizme i što mi pošalje rodbina iz Australije na nju potrošio. Ali za te dvije minute dok je pijana ležala ( lokacija poznata redakciji) isplatilo se – i to tri puta!
Problem je u svijetu odraslih, u svijetu tržišta poslova što oni nemaju svoju Danku K. Danku koja nakon dvije godine moljakanja, uzmemirujućih noćnih poziva u tri ujutro (kako je utvrdila policija) i četiri litre domaće šljive popusti i ipak ti da p**ao u struci. U svijetu mladenačkih ljubavi ako si dovoljno uporan možeš završiti u nekakvoj vezi, makar i onoj očajnoj Facebook vezi. U svijetu posla s vezom se rađaš ili si načelno trajno bezveze.
Pravac Bosna
Moj prvi impuls za pisanje ovog članka bila je Facebook grupa ‘Mladi napustimo Hrvatsku’ i njen urnebesno smiješni slovenski pandan ‘Mladi zapustimo Slovenijo’. Želio sam pisati o tome da bi možda bilo dobro da mladi Hrvati i Slovenci napuste svoje domovine i zajedno se zapute u susjednu nam Bosnu. Pošto Bosna takovu stranicu još nema pa je stanje kod njih zasigurno mnogo bolje. Želio sam se narugati tome kako je ta stranica uistinu pokrenula mlade Hrvate i to pokrenula da napuste svoj dnevni boravak! Odu u spavaću sobu, sjednu za računalo i stisnu jedan lajk! Lajk naš svagdašnji!
No cinizam sada nikome ne treba. Prije nekih mjesec dana družio sam se s jako intersantnom grupom mladih ljudi, visokobrazovanih i kronično nezaposlenih. Iako su svi u ranim tridesetima i stalan posao eto još nemaju, iznenadili su me (meni) nevjerojatnim pozitivizmom i manjkom želje za samožaljenje.
Svi su mi, dapače, rekli da im je već pun kurac tog kukanja te kako gladni, Bogu hvala nisu, zdravi su i vole nekoga. Mladost je prirodan antibiotik za brige! Ako bi vjerovali pesmističnim natpisima po medijima ispalo bi da u Hrvatskoj nitko do 30 godina ne može imati preko 30 kila, nema šanse. Mladi i zdravi ljudi ( ponajprije mentalno) koji su dovoljno pametni da žive prema svojim mogućnostima i ne love suluda očekivanja iz američkih filmova i u Hrvatskoj eto mogu biti sretni. Ja sam ih upoznao.
Potrebno je malo sreće, volje i podrške obitelji. Istina možda nisu kreditno sposobni da podignu kredit kojim će povećati imetak stranoj banci, kupe nabrijani auto i stan u centru grada i onda do kraja života vraćaju kredit po zateznoj kamati od 9 posto (mamu mu zategnem). Taj luksuz eto pa nemaju, ali jebiga, preživjet će banka i bez toga.
Nije sreća para puna vreća
Još je Platon u svoje doba trabunjao o kretanju kao univerzalnom zakonu svega. Naravno, uzdržavala ga je žena pa je čitave dane mogao sviriti muškom spolnom organu i filozofirati. Nešto ranije u povijesti ljudi su živjeli nomadski, ganjajući svježe pašnjake pod vedrim nebom. A onda su postepeno prešli na sjedilački način života – idioti! Time su sve naredne generacije osudili da iz svoja 32 kvadrata čeznutljivo gledaju nebo i nikada ne otputuju jer imaju uvijek novu ratu kredita za svoju tamnicu, ovaj stan. Idioti!
Pojedinci i čitavi narodi skitali su se po ovoj našoj planeti u potrazi za boljim životom. Moj pradjed davno se uputio za Čile ( ali se zapio u seoskoj birtiji dok se opraštao od prijatelja, pa mu je brod pobjegao – dva puta). Moj djed kao i otac plovili su svjetskim morima, a svi stričevi mi žive po Novoj Zelandi i Australiji i svake godine mi pošalju” fifti dolars for crismas” – koje sam većim dijelom utrošio na junakinju iz uvoda.
Svaki Mercedes koji se pojavio u lijepoj našoj negdje od 1980. do 1996. zarađen je u Njemačkoj – na skeli. Želim reći da su ljudi uvijek odlazili u potragu za boljim životom. Takav je život, niti prvi ni zadnji. Sva velika filozofija tu staje, treba samo otići i pokušati se ili nastaviti boriti ovdje s onim što imamo. Ako je onaj bidni ispijeni BiH pop pjevač shvatio da ‘nije sreća para puna vreća’ možemo i mi.
Ustat il odustat?
Svi smo mi dovoljno pametni da nam je posve jasno što sa sobom nose i odlazak i dolazak. Svima je jasno da si vani uvijek stranac, svi znamo kakva je poslovna klima kod kuće. Ono što sada želim jest pitati sve Vas, koji ovo čitaju, što Vi mislite o tome? Jer eto taman kad sam sa 23 nekako skinuo jumf dočekala me nova izvjesna neizvjesnost – traženje posla.
Želim Vas pitati jeste li umorni od pesimizma kojim nas mediji gađaju? Jeste li već spakirali kofere? Ako jeste- kamo idete? Da nećete u BIH ( ako idete treba bi dvi šteke bilog Waltera za ćaću naručit)? Mislite li da ima smisla ostati, ili pak smatrate da je tu naša dužnost, ostati i boriti se za bolje sutra nekoh novih klinaca? Jeste li sretni?
Bojite li se?
Nadam se da ste sretni sa sobom, da imate nekakovu vezu ili ako nemate da ste sa nekim u vezi makar i sa Dankom sa kojom je i ostatak mog sela u vezi.
Mladi šta ćemo, a?
