Mladi diplomirani povjesničar: Strah me adolescenata u crnim majicama
Šibenski portal tris.com.hr objavio je pismo netom diplomiranog povjesničara koji propitkuje dane oko proslave Oluje te se pita gdje su svi intelektualci s humanističkih studija. Prema njemu, oni bi trebali dići glas te upozoriti i na drugu stranu Oluje, te ga je kao povjesničara strah za budućnost naše zemlje. Pomalo licemjerno potpisuje se s inicijalima D.H., a u istom trenutku poziva druge da dignu svoj glas u pismu koje vrijedi pročitati. Prenosimo ga u cijelosti.
Gdje ste ?
Pozdrav svima, ovdje mladi hrvatski čovjek. Mogao bih započeti ovo moje pismo na drugačiji način, ali ipak nisam nikada vjerovao u pretjerane formalizme. Kako bilo da bilo, upravo sam nedavno s ponosom okončao svoje petogodišnje studiranje i stekao titulu magistra povijesti (reda radi univ.mag.hist.) te sam se nakon kratkog razdoblja (valjda) zasluženog slavlja, vratio u naš zemaljski, svakodnevni život. Ne krećem s pisanjem ovog mojeg kratkog pisma dajući vam takve informacije zbog mojeg ega, zbog moje narcisoidne naravi, ili zbog moje megalomanije, dapače, to ističem jer me strah.
Moja me naivna idealistička narav mladog čovjeka navela da više puta vjerujem u mogućnost promjene svijeta na bolje, ili barem ako ništa drugo da dam neki svoj doprinos našoj zajednici (u ovome slučaju hrvatskoj) kako bi na koncu ovaj naš omaleni planet ipak imao drugačiju budućnost od one naših očeva i djedova. Takva mi se želja u zadnjih godina sve češće susretala s ogromnim neprobojnim zidom. Nerijetko se ta želja gotovo odbijala ravno u moj nos nakon naglog, nadobudnog nasrtaja prema tom zidu, vraćajući se pritom uz fraze poput „Što će nam povjesničari?“, „Nama trebaju inženjeri, informatičari, ljudi koji će zarađivati i unaprjeđivati Hrvatsku!“, „Sve bi fakultete humanističkih znanosti trebalo zatvoriti, ovako i onako ništa ne rade“. I zaista, Hrvatska ima iskonsku potrebu za takvim stručnjacima.
Međutim, pričao sam o zidu. Tu bi konstrukciju neki mogli nazvati zidom „zadrtog nacionalizma, šovinizma i neofašizma“. Zašto baš tako? Nakon 25 godina mojeg života, ove sam godine po prvi puta imao priliku pratiti obilježavanje vojno-redarstvene akcije Oluje kao akademski građanin, zamislite kao „pravi“ povjesničar (kao da to nešto uopće i mijenja). Rezultat? Strah me! Strah me jer u državi gdje mladi nemaju posla, obrazovani odlaze, obitelji propadaju a starije osobe kopaju po kontejnerima, jedan veliki dio javnosti izrazito se ponosi nošenjem crne majice, sa simbolima koji koliko god oni to htjeli predstavljaju jednu od najvećih sramota ljudske civilizacije. Strah me jer u tim majicama pjevaju pjesme domoljubnog pjevača koji godinama prkosi zakonima svete države Hrvatske (što putem poreza, što putem ikonografije, riječima mržnje ili čistim ne nošenjem kacige za koju bi crnomajicaši vjerojatno izdvojili dobar dio vlastite plaće radi otplate kazne).
Strah me jer među njima vidim pripadnike moje generacije, adolescente i mlade roditelje koji sjeme mržnje, neznanja i netolerancije šire s koljena na koljeno. Strah me jer većina temelji svoje odluke na usmenim pričama, mitovima i legendama tragičnih heroja kojih se ni grčki antički autori ne bi sramili. Strah me jer takve osobe ne samo da ne pokušavaju razumjeti drugu stranu priče, nego na svaki pokušaj njenog pokazivanja reagiranju šakama i prijetnjama.
Strah me jer budućnost zemlje koja tone nitko ne propituje, ali je takvi usmjeravaju. Strah me jer su političke elite toliko okrenute sebi da svjesno dopuštaju takvo kretanje, uništavajući ono malo dobroga što ova zemlja ima za ponuditi. Strah me jer je sekularna država pod pritiskom crkvenih vođa koji ne samo da ne šire ideale jednakosti, ljubavi i mira, već posvećuju i brane zločince koristeći se figurama najsvetijih ličnosti jednog kulta radi vlastite propagande.
Strah me jer ne vidim izlaz iz začaranog kruga koji duboko proždire naše društvo, koje usprkos želji za boljitkom, prihvaća jeftine trikove koji ga poput lava u kavezu osuđuju na blijedo bezdušno koračanje naprijed-nazad od rešetke do rešetke. Strah me jer mladi ljudi oko mene ne uspijevaju taj kavez uništiti, čak štoviše preferiraju mirno pričekati dobivanje svakidašnjeg komada mesa koji će im omogućiti plemeniti gospodar radi njihovog preživljavanja. U slučaju da se za taj komad mesa nema, lav će se poslati negdje drugdje ili će ga zamijeniti neka druga neman.
Ipak, u cijeloj ovoj priči osjećam još nešto. Pitam se gdje su sada hrvatski intelektualci? Gdje su sada povjesničari? Gdje su sada sociolozi, antropolozi, filozofi, etičari? Gdje ste? Pitam se gdje su sada hrvatski intelektualci? Zašto pobogu nestajete kada vas društvo najviše treba? Ne, nećete se izvući govoreći da vas mediji ne žele. Ne, neće to biti dovoljno. Jeste li stvarno uvjereni da je ono što se događa u našoj javnosti u redu? Isključivo dio povijesti svake zajednice, skupine ili naroda kojeg će te možda jednoga dana ponosno istraživati i o tome raspravljati na kavi ili s vaših 20 studenata? Ne morate biti ujedinjeni, niste to nikada bili, ali morate reći glasno i jasno što je istina!
Ustanite povjesničari i objasnite što je Oluja, ne samo onu legitimnu stranu, već i onu drugu. Ustanite intelektualci i pokažite ljudima kako se napredak na stvara na ovakav način! Ipak, uz veliku čast izuzecima koji još uvijek između svojih titula imaju mjesta za malo humanosti, ona humanost koja svoj uspjeh stavlja sa strane radi borbe za bolje sutra, znam da to nećete napraviti. Spomenuo sam fraze koje sam često ćuo o mojoj struci i o humanistima te moram priznati da usprkos svemu, Hrvatska trenutno ima najviše potrebe upravo za takvim ljudima, jer inženjera, biologa, kemičara i informatičara imamo mnogo (i to vrhunskih!), dok su nam drugi mislioci kukavički skriveni u skrovištima svoje sigurnosti.
I tada osjećam gnjev. No tko sam ja da to tražim od vas? Mene je trenutno samo strah.
D.H.
