Grupa Mladi, napustimo Hrvatsku je kroz par tjedana postala apsolutni hit na Facebooku te sad broji više od 34 tisuće. Administrator je od grupe stvorio prostor za razmjenu iskustava i ideja kako pobjeći iz Lijepe naše u potrazi za boljim životom. Dok je većina medija od Grupe napravila senzaciju, splitski studentski portal S4S im je i odgovorio. Ana Jerković je pozvala mlade da ne idu linijom manjeg otpora i poručila ‘prestanimo biti papci i budimo promjena koju priželjkujemo’.
Život u Hrvatskoj nije bajka. Ni blizu. Ljudi ostaju bez posla, ne dobivaju plaću za ono što rade, nemaju novca za školovanje ili za režije. Uvijek je bilo teško, ali uvijek se preživljavalo. “Providi Bog”, rekla bi moja baba. Tko se trudi i bori, na kraju ipak dođe do plodova svog rada. Naravno, nije uvijek moguće pronaći sreću pod hrvatskim nebom, tako da se često tijekom povijesti događalo da, najčešće, otac odlazi “vanka”, a obitelji šalje novac u Hrvatsku.
Odlazi se i danas.
Nažalost, čini mi se da su emigracije danas poprimile puno veće i teže razmjere. Odnedavno na Facebook-u postoji grupa Mladi, napustimo Hrvatsku, čiji administratori mladima nude “savjete” i “pomoć” za odlazak u Kanadu, Australiju, Švedsku… .
Bilo gdje. Jer nigdje ne može biti gore nego tu. Odlazak se tako nameće kao jedino logično rješenje problema. Je li zaista tako? Ne mogu reći da ne razumijem što ljude tjera na donošenje ovakve odluke, jasno mi je da ljudi ne žele živjeti u zemlji o kojoj se uvijek govori u lošem svjetlu i uvijek bez nade u bolje sutra, ali nikako ne podržavam ovaj pristup. Smatram da bijeg od problema nikad ne donosi povoljan ishod. Možda kratkoročno i za pojedinca, ali u ovom slučaju riječ je o društvenom problemu. Odlazi se jer nema posla, jer nema novca, jer ne valjaju poslodavci, vlast, kolege, obrazovni sustav.
Odlazi se jer nema posla, jer nema novca, jer ne valjaju poslodavci, vlast, kolege, obrazovni sustav. Očito smo svi u istom problemu – rijetko tko živi onako kako bi želio i kako misli da je zaslužio. Cijelo društvo je nezadovoljno – nije li onda bijeg sebičan čin?
Mladi su budućnost zemlje i kao takvi trebali bi se zauzeti za sebe i mijenjati ono što nije dobro. To je naše pravo i, na kraju krajeva, dužnost.
Najlakše je zaključiti da je sve “u banani” i pobjeći. Uostalom, ako je vjerovati vijestima, kriza trese čitav svijet. Izgleda da nigdje situacija nije povoljna i nigdje se nije jednostavno zaposliti i pristojno živjeti.
Bojim se da se ovdje zapravo i ne radi o odlasku “trbuhom za kruhom”, već o liniji manjeg otpora
U današnje vrijeme lako se dolazi u gotovo sve krajeve svijeta. Jednostavnije je otputovati nego ostati i pokušati učiniti nešto. Pa ako ne upali u Kanadi, ogadit ćemo i njihov sustav i otići u Australiju. Lutat ćemo svijetom i uvijek kriviti druge za loš život. Dok nam netko ne servira rješenje. Nažalost, svijet tako ne funkcionira. Za svaku promjenu potrebno je raditi. Kriza neće proći sama od sebe, a ne možemo očekivati da će je riješiti isti oni ljudi koji su je stvorili. To je zadatak za nas, za mlađu generaciju, za ljude koji dolaze, pod uvjetom da netko ipak ostane u Hrvatskoj. Na mladima svijet ostaje i zato prestanimo biti papci i budimo promjena koju želimo vidjeti!
