Mladi svećenik iz Ljubuškog (27) napisao poučnu priču o predrasudama i osuđivanju
Mladi svećenik iz Ljubuškog i bivši zagrebački student Dalibor Milas, napisao je poučnu priču o ogovaranju, predrasudama i tračevima, koja je proizašla iz njegova vlastitog iskustva. Naime dok je ovaj 27-godišnjak studirao u Zagrebu, vidio je nekoliko puta mladića, koji je svakodnevno trčao oko pet ujutro unutar posjeda studentskog doma. Pomislio je da je mladić čudna sorta te da je malo ‘skrenuo’. No, nakon par mjeseci se razuvjerio, ali i shvatio kako je lako osuditi osobu o kojoj ne znate apsolutno ništa. Stoga je tu poučnu priču podijelio na svome Facebook profilu, kako bi druge ponukao da ne naprave pogrešku sličnu njegovoj.
Foto: Screenshot Facebook
Dalibor Milas je 27-godišnji svećenik iz Ljubuškog, trenutno na službi u Mostaru našu pozornost je privukao poučnom pričom koja govori o problemu predrasuda i osuđivanja na osnovu prvog dojma. Naime, stvar je još zanimljivija ako znamo da je zasnovana na njegovu osobnom iskustvu koje datira iz vremena kada je studirao u Zagrebu. Priča govori o tome kako je Milas, u krugu studentskog doma često viđao mladića koji trči u pet sati u jutro te je pomislio i svojim kolegama napomenuo kako je dečko čudan, ako ne i poremećen. Uskoro je uvidjeo kako je ta predrasuda bila potpuno pogrešna. Priču koju je mladi svećenik podjelio na svom Facebook profilu prenosimo u cjelosti.
Dok sam studirao u Zagrebu, živio sam u Dubravi. Jedan jako lijep kvart. Preko puta mene bio je mali studentski dom. I svako sam jutro izlazio iz kuće oko 7.30 i išao na faks tramvajem. Do faksa mi je trebalo nekih 20-ak minuta. Ali nebitno to.
I skoro svako jutro je u isto vrijeme iz tog studentskog doma izlazio jedan lik. Uvijek je bio sam. I bio mi je zanimljiv. Imao je neki svoj svijet. Nije baš bio tipičan. I budući da ništa nisam znao o njemu, počeo sam stvarati o njemu sliku u svojoj glavi. Jedno jutro sam se ustao oko 5 i pogledao sam kroz prozor i vidio sam ga kako manijački trči oko doma. I to mi je bilo čudno.
I kasnije sam rekao svojim pajdašima kako lik uopće nije dobar i da nije uopće stabilan. Da je poremećen i to. U 5 ujutro k’o luđak trči oko doma. Uvijek sam. I čudan. I to. I oni su preuzeli “moju” sliku o njemu. I tako su počeli pričati o njemu.
No, mladić je bio nešto sasvim drugo od Daliborovih zamisli
Ali prevario sam se u svojoj “slici” o njemu. Nakon pola godine, taj lik je osvojio Studentski maraton na Bundeku u organizaciji Sportskih novosti. Izašao je s njim intervju u Sportskim novostima i kad ga je novinarka pitala kako se pripremao za ovaj veliki uspjeh, on je odgovorio:
“Svako sam jutro ustajao u 5 sati i trčao oko svog doma pokušavajući tako steći kondiciju i snagu. Nije baš bilo lako, ali trebao je tu puno žrtve i odricanja.”
Ja sam ostao k’o posran. I dan-danas se kajem što nikad nisam otišao do njega i ispričao mu se zbog krive slike.
Pouka: mi nikad ne znamo o ljudima koliko mislimo da znamo. Jer od jednog nebitnog detalja jako lako znamo stvoriti krivu sliku o drugoj osobi. p.s. Kad god radim s mladima ljudima, uvijek s njima obradim temu ogovaranja, klevetanja i tračanja te kako se zbog neznanja – muha lako pretvori u slona.
‘Ako sam nedužan, onda ti, draga osobo, svoju “snagu” usmjeri negdje drugo’
Ne volim kad me netko za nešto lažno optuži i iza leđa mi proda priču koja ne stoji. Svjestan sam sebe. Nisam papak. Ako sam u krivu, uvijek ću priznati krivicu, što su oni koji me poznaju i sami mogli primijetiti.
Ako sam nedužan, onda ti, draga osobo, svoju “snagu” usmjeri negdje drugo. Eto, dragi moji, ja se družim s puno ljudi. Jako puno ljudi. Jedni su vjernici, drugi su ateisti, trećima vjera uopće nije bitna. Ima tu i muškaraca, ima tu i žena.
Neki od tih ljudi su mi i rodbina, neki mi nisu ništa. Neki su mi prijatelji, neki neprijatelji. Ali pokušajte ne zaključivati svašta iz mojih druženja. Uglavnom ćete pogriješiti.
