Mračna strana doktorata: Neuroze budućih profesora
Teško je steći zvanje doktora znanosti. I trebalo bi biti. No stjecanje najviše akademske titule nije teško samo zbog mukotrpnog znanstvenog rada. Teško je i zbog posljedice takvog rada. Među znanstvenim novacima zabilježen je puno veći rizik od depresije i tjeskobe nego kod ostatka populacije.
Flickr
Četiri puta veća vjerojatnost mentalnih bolesti među doktorima
Titula doktora znanosti ulaznica je u visoki akademski svijet. Stjecanje titule doktora zahtjeva velika odricanja. Mnogi kažu da ako ne radite cijelu noć i ne preskačete obroke, radite nešto krivo.
Teško da ijedan znanstveni novak očekuje med i mlijeko na putu do zvanja doktora. Ipak, mnogi ne znaju da cijena često nije samo u napornom radu, već i u psihološkoj patnji.
Najnovije istraživanje provedeno na Berkleyju otkrilo je kako čak 45% znanstvenik novaka pati od depresije. Gotovo polovica od 790 znanstvenih novaka koji su sudjelovali u istraživanju ocijenjeni su s najmanje deset bodova, na skali od 30 bodova kojima se mjeri depresija. To je za 10% više nego studenta magistarskog studija. Najdrastičnije brojke su kod studenata društvenih znanosti. Čak 67% znanstvenih novaka iz ovog područja pati od depresije.
Ovakvi rezultati nipošto nisu novina. Prije deset godina objavljeno je istraživanje provedeno na Sveučilištu u Kaliforniji otkrilo je kako je čak 10% svih znanstvenih novaka na tom sveučilištu pokušalo samoubojstvo.
Australsko istraživanje iz 2003. otkrilo je kako je u vjerojatnost mentalnih bolesti i neuroza u akademskoj zajednici tri do četiri puta veća nego u ostatku populacije. Članak u magazinu New Scientist navodi kako je postotak akademika s psihološkim poteškoćama u Velikoj Britaniji čak 53%.
Zašto znanstveni novaci pate?
Istraživanje provedeno na Berkleyju navodi deset faktora koji utječu na percepciju života među znanstvenim novacima: Izgledi za posao, zdravlje, uvjeti života, akademska uključenost, društvena potpora, financijska sigurnost, san, osjećaj vrijednosti i odnos s mentorom.
Život znanstvenog novaka nije jednostavan ni na jednoj razini. Dok njihovi kolege odlaze sa sveučilišta, grade karijere i osnivaju obitelji, znanstveni novaci u odrasloj dobi ostaju financijski ovisni o instituciji.
Zadaju su vrlo težak zadatak, akademski najteži mogući. Zbog njega se odriču sna i mnogo rade. Plod tog rada nije financijski ni društveno nagrađena. Nagrađen je samo krajnji ishod, do kojeg ne mogu sa sigurnošću reći da će ga dosegnuti. U odrasloj dobi odriču se svega toga, a zauzvrat ne uživaju nikakvu materijalnu korist. Često žive kao i svi drugi studenti.
Naporan znanstveni rad održava se i na socijalni život. Znanstveni novaci često žive u izolaciji, potpuno posvećeni svog zadatku. Pate od osjećaja usamljenosti i odvojenosti.
Nedostatak sna nipošto nije banalna stvar u cijeloj priči. Nedostatak sna vrlo loše utječe na psihičko stanje. Znanstveni novaci prema Berkleyskom istraživanju svjesni su da ne spavaju dovoljno, ali ne čine ništa da se to stanje popravi.
Poseban problem je sindrom uljeza, tjeskobno stanje kod kojeg se osoba osjeća da je greškom dospjela negdje i pati od iracionalnog straha da će biti razotkrivena. Znanstveni novaci okruženi su intelektualnom elitom, najboljim profesorima i vrhunskim studentima. U takvim se krugovima lako osjećati manje vrijednim, slučajnim uljezom. Koliko god osoba bila pametna i uspješna, njena percepcija sebe često ostaje onakva kakva je bila prije no što je ušla u elitne znanstvene krugove. Pritisak i očekivanja mogu pojačati osjećaj manje vrijednosti i dovesti do vrlo teških emocionalnih i psihičkih stanja.
Možda je u ovome leži jedan od razloga zašto 80 posto upisanih na doktorski studij u Hrvatskoj nikada ne steknu titulu doktora.
