Marko Hadjur student novinarstva, posjetio je Australiju, a njegovi su doživljaji zaista posebni. Od susreta s Aboridžinima do trke na plus 40 stupnjeva obliježili su Markovo putovanje. To mi još mnogo više opisao je u svojem putopisu.
Sve je krenulo prije 6 godina kada je mladi Balkanac za 18. rođendan dobio besplatnu kartu za Australiju.
Mislim da nema smisla opisivati Sydney Opera House ili Sydney tower jer jednostavno kada se nađete ispred njih samo ih
gledate i gledate, bez previše razmišljanja.
Pretpostavjam da ste već mogli zaključiti kako je Sydney bio grad u kojem sam proveo mjesec dana.
U Australiji sam mnogo toga vidio prvi puta.
Jedna od njih su i Aboridžini, australska plemena, koji su polugoli puhali u
neku čudno drveno puhalo. Za mene drveno puhalo za njih je bio ‘didgeridoo’, australsko glazbalo, koje se svira na meni
nesavladljiv način. S obzirom da nisam naučio tehniku kružnog disanja koja je potrebna za sviranje, zvukovi koje sam ja
proizvodio bili su jednaki ispuštanju plinova, i to malo jačih.
Druga stvar s kojom sam se prvi puta susreo bio je australski specijalitet, ‘Vegemite’.
Ovo je također nešto što trebate
izbjegavati ukoliko niste ljubitelj kiselo/gorko/ljutog okusa. Vegemite je namaz koji koriste kao mi pekmez i jako je lijepe
crne boje.
Jedan od razloga odlaska u Australiju bilo je sestričnino vjenčanje, a najgora stvar koja se može dogoditi je da na to isto
vjenčanje zakasnite jer ste ušli na krivu stranu ‘Royal Botanic Gardensa’.
Vrijeme je bilo sunčano i jako toplo, košulja i
duge hlače samo su me još više usporavali jer je svaki dio robe postao mokar. Osim sebe dodatno su me u kretanju sputavali
nećaci koje je bilo potrebno nositi ukoliko sam htio stići na vrijeme. Propustio sam cijelo vjenčanje, ali sjećanje na
trčanje na 40 celzijevih stupnjeva zauvijek se urezalo u pamćenje.
Njihov gradski promet posebna je priča.
Osim podzemne željeznice u Sydneyu postoji i nazovimu ju nadzemna željeznica. Ona
se nalazi nekoliko metara iznad ljudskih glava, a njene postaje su neki od shopping centara. Što je idealno za sve kojima
se ne hoda od jednog shopping centra do drugog. Ovim tramvajem koji nema vozača možete na najlakši način potrošiti sve
svoje dolare.
Druga stvar koja me iznenadila u podzemnoj željeznici su nasloni. Zamislite da uđete u bus i ne želite sjediti s nekim
osobama ili jednostavno sunce ide u oči. Dovoljno je da okrenete naslon i automatski ste toj osobi okrenuti leđima.
Sljedeća stvar je idealna za sve koji vode brzu hranu. Doslovno kada bi se dogovorili bio ispred McDonald’sa imali bi
najmanje 5 opcija gdje se možete naći. Naravno da McDonald’s nije jedini, restorana sličnih njemu ima na svakom koraku,
jednostavno ne stignete ogladiti od jednog do drugog.
Teško je sve što sam vidio staviti u nekoliko rečenica. Sydney je grad u kojemu su ne samo restorani i kafići puni već i
muzeji i kazališta.
Hrana je odlična (ili to samo ona koju sam ja probao), klima je toplija nego kod nas, sve je
orijentirano na lijevu stranu, Hrvata ima toliko da pomislite da ste u Zagrebu. Jedini savjet koji mogu dati je kupiti
kasicu prasicu i svaki dan skupljati novce za putovanje, jer se Australija ne može doživjeti preko tekstova ili
fotografija.
Putopis smo zaprimili za nagradnu igru Najbolja priča s puta. Tekst koji
zaradi najviše lajkova osvojit će knjigu Davora Rostuhara Degustacija
slobode koju daruje putnička agencija STA Zagreb i Isic.hr
