Nagradni putopis: Brišem granice i bivam Zemljanin
Svaki dan. Neka druga zemlja, neki drugi put do faksa, neki
novi san i cilj, neka nova poznanstva, neka nova
(sub)kultura i običaji, neka nova ljubav…
Poanta? Brisanje granica. Sve ovo i mnogo više je putovanje za Mateja Brnardića, a upravo o tome na sanjiv i pomalo drugačiji način piše upravo ovdje.
Pet je sati upravo otkucalo na mom ručnom satu kojeg sam našao u onoj
trećoj ladici koju inače ne diram jer se bojim da će neka živina
izletjeti i masakrirati me. Inače, ne nosim satove. Obično volim reći da
me nije briga koliko je sati. Zapravo, volio bih da je tako, ali nije.
Pomalo sam opsjednut nekašnjenjem. Tako sam i sad nervozan, 5 minuta je
preostalo do mog novog, ali po mnogo čemu posebnog putovanja.
Sa skoro 2 desetljeća ostavljanja svog otiska na Zemlji mogu reći da sam svjetski putnik. Vidio sam puno toga, doživio te naučio, ali nekako nisam sklon nabrajanju i hvalisanju. Moje nedijeljenje iskustva se zapravo u neku ruku može usporediti sa škrtim bogatašem koji na kraju svog vijeka ipak omekša i podijeli što ima.
Oboje smo vrlo bogati, svatko na svoj način, a oboje nekako svoju
najdražu stvar na svijetu volimo čuvati za sebe dok ne osjetimo potrebu
podijeliti je s drugima. Ipak, iskreno se nadam da ću iskustva s ovog
putovanja imati s kim podijeliti jer je ovo drukčije putovanje; odlazim
iz domovine.
Razlozi? Osmo gledanje Fight Club-a nije razlog koliko god mozda zvuči
tako zbog prilično radikalnog zaokreta u životnoj priči.
Uglavnom, bilo
bi preteško sad o tome, ali recimo da mi je zbog istih neizmjerno žao
što trenutno nisam negdje, s nekim. Ovako, zadnjih 5 minuta Doma
provodim u WCu glavnog kolodvora. Vjerojatno je to zbog one konzerve
graha (počinjem vjerovati u rok trajanja), ali vjerojatnije je to od
stresa prije putovanja, samo što ovaj put to nije onaj pozitivni stres
kad leptirići u trbuhu imaju maskenbal.
Koračajući prema 2. peronu, promatram ljude
Na putovanjima sam znao tako satima kratiti vrijeme. Sad, dok mi iz
slušalica Morrison govori da su svi čudni, nekako ni to više nije gušt.
Destinacija? Njemačka. Malo mi je žao što nisam čak ni kupovao knjigu iz
njemačkog u školi. Ta činjenica dovoljno govori o neznanju uskoro mi
bitnog jezika. Za početak planiram biti kod Hansa u Hamburgu.
Momak
kojeg sam upoznao na egzotičnim Maldivima tako da sam mu prišao u pomoć i
pozvao hitnu kada sam ga vidio da je pao s kokosovog drveta slomivši
nogu. Prijateljstvo smo održali na fejsu igrajući poker. Kad sam mu se
izjadao, bez oklijevanja mi je ponudio pomoć. Ne želim biti predugo kod
njega. Odlazim živjeti iz dana u dan, bez nekakvog plana, bez pojma o
vremenu i prostoru. Tako bih se mogao ispuniti u potpunosti; tako bi
mogao ispuniti sve o čemu sanjam.
O čemu sanjam? O svemu dosad napisanom.
Probudila me je truba lokomotive, ali se ispostavilo da je to moj
omraženi alarm na mobitelu.
Putovanja? Svaki dan. Neka druga zemlja, neki drugi put do faksa, neki
novi san i cilj, nečija mašta, neka nova poznanstva, neka nova
(sub)kultura i običaji, neka nova ljubav…
Poanta? Brisanje granica. Otvaranje uma. Poanta je shvaćanje da si ti,
kao i ostali, prvenstveno građanin Zemlje i da kao takav imaš pravo ići,
učiti i uživati gdje hoćeš. Poanta je putovanje.
Putopis smo zaprimili za nagradnu igru Najbolja priča s puta. Tekst koji zaradi najviše lajkova osvojit će knjigu Davora Rostuhara Degustacija slobode koju daruje putnička agencija STA Zagreb i Isic.hr
