Nakon vapaja profesorice i vukovarski će učenici negdje otputovati: Rješenje ponudila profesorica iz Splita
Potresni status i pismo koji je objavila Liljana Radobuljac, profesorica u vukovarskoj Tehničkoj školi Nikola Tesla, dobio je puno reakcija, ali i prvu konkretnu akciju. Naime, profesorica se požalila na okolnost da svake godine tisuće učenika iz raznih krajeva Lijepe naše, besplatno posjeti Vukovar, dok s druge strane đaci iz ovog napaćenog grada, uvjetno rečeno ne mogu nikamo. No, profesorica u Ekonomskoj školi u Splitu Suzana Kačić Bartulović, pružila je ruku vukovarskoj kolegici i učenicima.
Foto: Flickr; Ivan Molnar
– Osigurat ću smještaj kod učenika iz moje škole, a neka župan osigura autobus. Još se škola spremno odazvati, poručila je kolegici iz Vukovara profesorica Kačić Bartulović prenosi Dalmatinski portal.
Podsjetimo, profesorica Radobuljac je prvo u subotu objavila post pun ogorčenja nakon što je shvatila da svoje učenike neće moći odvesti na dvodnevni izlet u Poreč, premda su im sještaj i izleti bili osigurani uz pristupačnu naknadu.
– Samo tužaljka, ništa drugo… pokušavala sam ovih dana organizirati dvodnevni izlet s mojim razredom (II.razred srednje škole)u Istru. Smještaj i izlete (Putevima glagoljaša, Hum, Motovun…), vrlo povoljno, osigurao nam je Grad Poreč. No, treba iz Vukovara stići do Istre. Uglavnom, odustali smo. Cijene prijevoza nisu normalne. Ono što mene boli…organizira se za sve učenike 8.razreda dolazak u Vukovar. Besplatno. Je li itko ikada, od nadležnih, pomislio da bi i djeca Vukovara željela obići svoju domovinu? Vidjeti nešto drugačije i ljepše od svakodnevice koja ih okružuje? Tužno je to. A svi se zaklinju u Vukovar, mladost i obrazovanje, napisala je u statusu profesorica Radobuljac.
No, u borbi za svoje učenike profesorica u Tehničkoj školi Nikola Tesla nije stala. Odlučila je svoj vapaj adresirati i na predstavnike vlasti pa je u dugačkom pismu, upućenom predsjednici, premijeru, ministrici Divjak, ministru Medvedu te saborskim zastupnicima, navela niz argumenata zašto su i vukovarski učenici barem jednom godišnje zaslužili besplatan dvodnevni izlet u druge krajeve svoje zemlje.
U nadi da će se barem ostvariti spomenuta inicijativa splitske profesorice pa da će Vukovarci uskoro zamisliti želju dok dodiruju Grgura Ninskog za prst, pročitajte pismo koje je Ljiljana Radobuljac uputila prema spomenutim akterima političkog života.
Poštovani!
Za početak, znate li da je Vukovar udaljen od Osijeka 35,48 km, od Zagreba 293 km, od Rijeke 451 km, od Poreča 539 km, od Splita 699 km, od Dubrovnika 1077 km?
Znate?
Lijepo.
A znate li koliko prijevoznici traže za organizirani prijevoz iz Vukovara prema određenim destinacijama? Onako, 7 ili 8 kuna po kilometru.
Nije ovo pismo protiv cijena prijevoznika.
Ovo je pismo samo znatiželjno.
U sklopu projekta ‘Posjet učenika osmih razreda Vukovaru’ tijekom školske godine 2016./2017., Vukovar je posjetilo 36 831 učenika i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola, izvijestili su iz Javne ustanove ‘Memorijalni centar Domovinskoga rata Vukovar’.
To je vrlo rijedak podatak koji sam našla na internetu.
Ponavljam, skoro 37 000 učenika.
Za sve njih, država je osigurala plaćen prijevoz, smještaj, hranu i obilazak Vukovara uz stručno vodstvo.
I neka je.
Ovom se Gradu trebaju pokloniti svi.
Pokloniti se njegovoj prošlosti, njegovoj krvi i njegovim bolima.
U čemu je onda problem?
U Vukovaru, mojom grubom procjenom, ima oko 3 000 učenika, u 6 osnovnih i 4 srednje škole.
3000.
I da se nitko, nikada, nije sjetio i pomislio na tu djecu. Školsku djecu.
Djecu koja Vukovar žive 365 dana u godini.
Djecu koja promatraju svoje prijatelje iz cijele Hrvatske kako dolaze, putuju, uče o miru.
Djecu koja hodaju ulicama Vukovara.
A isti su.
U svojim željama, potrebama, frizurama, sendvičima i išaranim ruksacima.
Potpuno isti.
Je li, ikada, bilo tko od vas pomislio kako bi bilo lijepo i ljudski da ista ta država osigura djeci Vukovara da upoznaju svoju domovinu? Da odu do Zagorja, Istre, Dalmacije. Upravo na onoliko dana na koliko se njihovi prijatelji slijevaju u Vukovar.
Ima domovina što pružiti Vukovaru.
Ima što dati.
I ljepotu i dobrotu.
Jednom godišnje, ponavljam, jednom godišnje osmislite za ovu mladost putovanja. Otvorite im prozore, pokažite im da ih država voli.
Odvedite ih, jednom godišnje, u Osijek u kazalište, u Slavonski Brod na korzo, u Zagreb na Advent, u Krapinu u muzej. Provedite ih Putevima glagoljaša, neka i oni, zajedno, dodirnu prst Grgura Ninskog, pokažite im dubrovačke zidine
Jer, ako sada, nakon ove računice kažete da se to ne može, nikada mi više – nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara – nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru.
Djecu morate voljeti.
Jednako.
Ovako su na jednoj strani djeca Vukovara, a na drugoj djeca Republike Hrvatske.
