Naš poznati pisac poslao važnu poruku učenicima: ‘Kiksajte svim srcem i dokraja, draga djeco’
Krajem ovog mjeseca, 24. travnja, bit će otvorena državna smotra LiDraNo, a učenici koji su se plasirali na najvišu razinu ovog natjecanja uskoro će o tome biti obaviješteni. Među onima koji su ocjenjivali radove kreativaca u našim klupama je i poznati književnik i profesor s Filozofskog u Rijeci, Kristian Novak. Putem društvenih mreža poslao je važnu poruku svim učenicima koji nisu prošli u ovu posljednju fazu LiDraNa.
Kristian Novak | screenshot: HRT, ilustracija: Unsplash
Novo izdanje državnog natjecanja LiDraNo, u kojem se učenici natječu u literarnom, novinarskom i dramsko-scenskom stvaralaštvu, održavat će se od 24. do 28. travnja. Tko dolazi odmjeriti snage u Vodice bit će poznato uskoro. Među onima koji su ocjenjivali književne radove za plasman na državno je i naš poznati književnik Kristian Novak, inače i profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
‘Ima treša i banalnosti, ali i trenutaka čiste genijalnosti’
Novak je na svom Facebook profilu objavio motivirajuću poruku za učenike, s naglaskom na one koji se neće plasirati u posljednju fazu ovog natjecanja.
– Prvo, sretan sam s heterogenošću koju sam čitao ovih dana. Ima slam poezije, hip-hop versa, ali i tradicionalnijeg stihovanja (epski deseterac, majke mi!), pa kompletnih zaokruženih priča, dobrih prvih poglavlja nekih budućih romana, lirske proze, dramskih fragmenata, nekoliko divnih hibridnih eksperimenata. Sve to u jezičnom ruhu koje se ne boji transgresije. Standard, dijalekti, sociolekti izlaze iz svojih zadanih funkcija, popunjavaju nove niše. Gnječi se to tijesto jezično da bi se ispričale priče o ljubavi, smrti, duhovnosti, samoći, ovisnosti, ekologiji, pobjedi i porazu, nasilju i nježnosti, razvaljenim i skrpanim obiteljima, pred očima se redaju prizori za krepat od smijeha i oni koji nas taknu duboko, piše Novak.
Ističe da je, čitajući radove, stekao dojam da mu je iskustvo učenika bliže nego ikada, ‘ali i da imaju silnu čežnju za empatijom i shvaćanjem nekih naoko dalekih sudbina’.
– U razdoblju od Velikog praska do daleke budućnosti smjenjuju se protagonisti sve od virusa preko smrdljivog martina koji govori češki, dječaka koji liže sladoled na ulicama Hirošime, dječaka iz Harkiva koji čita priču o njemu, male migrantice što čeka na ulazak u našu zemlju, genijalnih znanstvenica, do svemira samog. Da se razumijemo, ima tu treša, banalnosti, većviđenosti, manirizma koji pokušava prikriti prazninu, ali onda i (ponekad u istom pasusu) trenutaka čiste genijalnosti, kada mi u glavi bude: Ja ovo dijete nemam čemu naučiti. To je gotova spisateljica, to je gotov pjesnik. Scene nikad viđene, neki novi arhetipovi, znam kad znam, kao i što znam da je to tautologija, a ono prije oksimoron, navodi Novak.
‘Kiksajte svim srcem i dokraja, draga djeco’
Siguran je da među tekstovima odabranima za sudjelovanje na državnoj razini sigurno nema onih koji su nezasluženo tamo. Kao i da među onima koji nisu selektirani sto posto ima sjajnih.
– Ali džaba to, jer kako se postaviti kad su nam upravo rekli da ipak nismo dovoljno dobri? Možemo uvijek reći „zaboli me“ i velika je sreća imati takvu autonomiju i samopouzdanje. Ali to je teško. Ajmo ovako. Prvo, možda ovo i nije neuspjeh. To je privilegija nas autorica i autora, uvijek možemo reći: da, dobro, ne vole me, jer ću vjerojatno biti shvaćen/a tek za 100 godina. Bam. Gonite se, debili. Lidrano-Žmidrano. Ili možemo drukčije razmišljati o tome. Jest, neuspjeh je, kiksali smo. Da smo napisali najbolji tekst na svijetu, prošao bi, a nije. Pa što onda? Kiksali smo i kiksat ćemo opet, onako kako samo mi to znamo. Kiksajte svim srcem i dokraja, draga djeco. I to redovito, nije dovoljno kiksati samo jednom, ne ne. Pazite da budu neki pravilni razmaci. Kiksajte sve bolje, kiksajte drukčije, kiksajte monumentalno, kiksajte jer imate petlje, poručuje Novak učenicima.
Upravo se navedeno, piše dalje naš ugledni književnik, može pokazati ključnim za uspjeh.
– Naposljetku, zašto se obraćam upravo onima koji nisu prošli? Jer, ako ikome išta znači, ja sam jedan od vas. Nikad. Nisam. Prošao. Na Lidrano. Ni lokalna razina. Što mislite, odakle mi nadimak, Kix? Pa što onda? Živ sam. Pišem. Dakle, otrest prašinu, udahnut duboko i idemo dalje. Kiksati? Da! Odustati? Nema šanse, zaključuje naš književnik i profesor.
