‘Nastavnici organizirano’: Tijekom štrajka održavati predavanja bez ocjenjivanja i neopravdanih

Udruga Nastavnici organizirano danas je svim sindikatima poslala prijedlog drugačijeg modela štrajka prema kojem bi se prenosilo znanje učenicima, a profesori bi ignorirali ostale obaveze pa ne bi ocjenjivali, zapisivali neopravdane, odrađivali adminstraciju i izvješćivanje.

Svoj prijedlog iz Udruge Nastavnici organizirano nazvali su ‘Bijeli štrajk’, jer je ideja da profesori poput policajaca, vatrogasaca ili liječnika obavljaju društveno korisne djelatnosti, a ignoriraju obaveze koje im nalaže Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno država.

U sklopu ‘Bijelog štrajka’ prenosilo bi se znanje učenicima, a suspendiralo ocjenjivanje, dijeljenje neopravdanih te ispunjavanje dokumentacije, administracije i pisanje izvještaja.

Detaljan opis modela koji će iz Udruge pokušati progurati u obrazovnim sindikatima detaljno su na web stranici nastavnici.org, a mi prenosimo kraći opis objavljen uz cijeli prijedlog.

Osim toga, na portalu srednja.hr pratite uživo sve što se događa oko štrajka.

Model “Bijelog štrajka nastavnika” 

Udruga “Nastavnici organizirano” danas je svim školskim sindikatima koji sudjeluju u štrajku poslala prijedlog za izmjenom modaliteta aktualnog štrajka i njegovog prijelaza u novu fazu koja bi mogla osigurati njegovu dugotrajniju provedbu. Riječ je o modelu “Bijelog štrajka”. Detaljna argumentacija, inicijalne postavke i neki tehnički detalji nalaze se u dokumentu koji se nalazi na našim stranicama, a ovdje iznosimo njegovu bit u najkraćim crtama.

Molimo kolege koji se slažu s ovakvim oblikom štrajka da ga podrže i unutar svojih matičnih sindikata.

Kad štrajkaju liječnici, policajci, vatrogasci ili djelatnici bilo koje izrazito društveno korisne djelatnosti, oni ne obustavljaju rad potpuno. Uvijek održavaju onaj osnovni dio pogona kako šteta za društvo u cjelini ne bi bila prevelika ili nepopravljiva. Štrajk kao industrijska akcija generalno je usmjeren prema poslodavcu i uvijek je uputno pokušati smanjiti kolateralne žrtve na minimum.

Drugim riječima, u situaciji kad učitelji obavljaju funkciju koja nije usmjerena izravno prema državi-poslodavcu koji ih plaća nego prema cijelom društvu, za štrajk se može pokazati dovoljnim prihvaćanje i održavanje obaveza prema društvu i djeci i istovremena suspenzija obaveze prema državi-poslodavcu. Pogotovo u svjetlu činjenice da upravo država zloupotrebljava djecu i društvo, držeći ih kao taoce u svom sukobu s nastavnicima.

Zbog toga model Bijelog štrajka ne podrazumijeva obustavu korisnog rada prema društvu, nego obustavu samo onih aktivnosti koje od nastavnika traži neposredni poslodavac, dok se ostale aktivnosti i dalje odvijaju na isti ili, eventualno, malo modificirani način.

Konkretno, u sklopu Bijelog štrajka održavala bi se nastava, to jest, kao najkorisnija od svih društveno korisnih aktivnosti, prenosilo bi se znanje učenicima, a suspendirale bi se sve ostale aktivnosti: dokumentacija, administracija, izvješćivanje, ocjenjivanje i, posebno, “čuvanje djece”.

Treba posebno napomenuti da bi se ovime suspendiralo i evidentiranje izostanaka s nastave i vođenje sve s tim povezane dokumentacije. Naime, evidentiranje (ne)dolazaka na nastavu je kontrolni mehanizam propisan od strane države i na samu kvalitetu obrazovnog procesa ne utječe direktno. Naravno, evidentiranje učenika funkcionira uglavnom kao sredstvo prisile prema (nekim) učenicima i bez njega takvi učenici vjerojatno ne bi uopće pristupili nastavi. Međutim, to nije u suprotnosti s premisom obrazovanja kao društveno korisnog rada: da svi imaju pravo na obrazovanje – jer oni koji ne žele doći na nastavu toga se prava svojevoljno odriču.

Moguća varijanta bi uključivala popisivanje prisutnosti onih učenika za koje su roditelji pismenim putem to zamolili razrednika. Međutim, ovo bi imalo isključivo funkciju obavještavanja roditelja o lokaciji njegovog djeteta u danom trenutku i ništa više.

Ukoliko se dogodi slučaj da na tako organiziran i najavljen nastavni sat ne dođe nijedan učenik, nastavnik bi trebao odraditi svoj dio posla – i obaveze prema društvu, a i svojoj savjesti – i potrošiti tih 45 minuta na ostavljanje pisanog traga koji bi učenicima bio dostupan, a koji bi naznačavao, imenovao ili usmjeravao na dio gradiva na koji se odnosi potrošeni nastavni sat. Taj bi se pismeni trag mogao ostaviti na apsolutno bilo kojem odgovarajućem, dostupnom ili dogovorenom mjestu kako bi zainteresirani učenici – ako ih ima – do njega mogli doći. Ovime bi obrazovna dužnost nastavnika bila ispunjena.

Zbog specifičnosti modela, dodatna prednost ovakvog štrajka je najviše to što se on može održati parcijalno: naime, sasvim je moguće da pola nastavnika u školi štrajka, a pola ne; zbog redovnog održavanja nastave nije potrebno mijenjati raspored, organizirati nadoknade, produljivati školsku godinu i slično. Neobavljanje administrativnih obaveza prema državi od strane štrajkaša neće nimalo utjecati na rad onih koji nisu u štrajku. Nastava će normalno teći, a ako netko uživa u administrativnim zadacima za koje je i sam svjestan da su besmisleni, neka mu.

Sasvim je moguće da će prvi komentar na ovaj prijedlog biti “Kakav je to štrajk ako održavamo nastavu i ocjenjujemo učenike? Onda uopće ne moramo štrajkati!” Međutim, štrajk kao suspendiranje obaveza prema državi može značiti i suspendiranje pravila koja je država propisala, a koji nisu u interesu nastavničke profesije, a često niti u interesu učenika samih. Primarni interes države je da kontrolira procese koji su u njenoj nadležnosti, a ovakvim štrajkom bi taj interes doživio kirurški precizan i vrlo bolan udarac.

Opširnija i detaljnija argumentacija, kao i neki tehnički detalji, nalaze se u spomenutom dokumentu.