Ne, niste ništa napravili kad ste izbrojili stranice nečijeg doktorata: Ovo je pravi problem
Glavni problem s našom akademijom je što je premalo ljudi razumije. Ovaj je slučaj, brojanja stranica i referenci u nečijem doktoratu, još samo jedan slikoviti primjer toga. Ozbiljni problemi skriveni su iza vela nerazumijevanja i nitko ne shvaća koliko su razorni za cijelo društvo; za nove, mlade naraštaje koji se obrazuju u često trulom akademskom okruženju, prepunom nepotizma i pogodovanja na principu sitnih osobnih interesa. Dok se to sve jednostavno ignorira, drugi se problemi koji to zapravo nisu, izmišljaju. Ali ljudima ih je lako prodati i onda upravo ti razni sitni politički interesi, kojima se ne bavimo jer ne razumijemo akademiju, pobjeđuju. A mi koji bismo trebali to rasvijetliti, mi sami sebi uskraćujemo priliku za bolje sutra.
Foto: Pixabay
Ima, zaista, nešto novinarski i građanski plemenito u propitkivanju moćnika. Posebno kada su u pitanju, recimo, akademske karijere naših ministara. I ne samo da je plemenito već je i svrsishodno. Svašta se može naći i svačemu može poslužiti.
Mario Banožić, ministar obrane tankih znanstvenih referenci, htio je postati izvanredni profesor. Složio je slajdove u priručnik i našao troje profesora da o tome napišu hvalospjeve. Sad mu se ruga cijela država, a napredovanje je morao zaustaviti. Sve zbog novinarskog angažmana. Plemenitog i svrsishodnog.
Istini za volju, i takav angažman, u želji za klikovima, pažnjom, političkog deplasiranja; iz inih drugih razloga, zna otići u potpuno pogrešnom smjeru gdje ni meritokracija ni zdrav razum ne igraju ulogu. I nedugo nakon što smo, u suzama od smijeha, oplakali siromašnu znanstvenu karijeru jednog ministra, krenuo je svojevrsni atak na njegovog kolegu.
Koga briga koliko stranica ima nečiji doktorat?
Ovih dana novinske stupce puni priča o švedskom doktoratu ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa. Doktoratu koji broji, kažu, tek tridesetak stranica i ima samo sedam referenci (pritom ne brojeći sve reference iz priloženih radova!), pokušavajući tako svekolikom auditoriju nametnuti zaključak da se radi o nekoj prevari nedostojnoj poštovanja. Između brojanja stranica i referenci citiraju se anonimni zagrebački profesori koji misle da su švedski doktorati, poput ministrovog, zapravo smeće.
Lagao bih kad bih rekao da me ovo iznenadilo. Naša akademska zajednica, svi njeni clarissimi et illustrissimi, odavna se pale na brojke. Naši se rektori tako hvale da imaju sedamdeset tisuća studenata, da su u godinu dana podijelili sedamsto doktorata i da im novi studij ima elaborat od tisuću stranica. Brojke su jedine relevantne. Zato svake godine, bez podastiranja ikakvih rezultata, traže više novca.
Ne čudi, zato, kad je doktorat kao mikroprimjer u pitanju, da neki profesor sasvim ozbiljno (ali anonimno) pokušava objasniti da se ipak sve svodi na pitanje – čiji je veći? Jedini ispravan odgovor na to pitanje, kao i u svakom drugom kontekstu gdje ga možete postaviti, je – nije bitno. Ali pogotovo kad je u pitanju doktorska disertacija.
Ne, brojanje stranica ne znači ništa
Prvo, doktorske disertacije razlikuju se između studija i područja studiranja. Tristotinjak stranica konceptualnih analiza u doktoratu iz filozofije nije usporedivo sa stotinjak stranica doktorata iz kemije. Jedno su koncepti, literatura i teorija, drugo podrazumijeva višegodišnje empirijsko istraživanje koje se opisuje šturim tekstom. Nikome nikad nije palo na pamet prozivati prirodnjake što ne dodaju još dvjestotinjak stranica, da bi se mogli uspoređivati s kolegama iz humanistike.
Drugo, postoje različiti modeli doktorata. To je ključno za ovu priču. Doktorat ministra nastao je prema skandinavskom modelu gdje doktorandi provode istraživanje pa svoja saznanja objavljuju u znanstvenim člancima, koje u pravilu pišu sa svojim mentorima. Radovi se objavljuju u znanstvenim časopisima, prolaze međunarodnu recenziju, uređivanje, rigorozan postupak selekcije. Kad se takvih radova skupi – pet, sedam, deset – a istraživanje bude gotovo, doktorand piše disertaciju. Na svega nekoliko desetaka stranica povezuje te objavljene radove u smislenu cjelinu, citiraju se svi prethodno objavljeni radovi, objašnjava njihov značaj za znanost, limitacije i mogućnosti daljnjeg istraživanja. Zato su doktorati naizgled kraći, a broj referenci u finalnoj tezi niži. Zapravo, svi objavljeni znanstveni radovi i finalna disertacija čine doktorat.
Naši doktorati uglavnom ne zahtijevaju objavu poglavlja kao znanstvenih radova prije obrane disertacije, već je to nešto što se često radi nakon. Doktorati su dulji, sve reference su na jednom mjestu. Zato je usporedba skandinavskog modela s našim potpuno bespredmetna.
Ako već uspoređujemo, priznajmo da je njima teže
Ne samo da je usporedba naših i, uzmimo, švedskih doktorata bespredmetna, već nam i ne ide na ruku. Ako već uspoređujemo, onda bismo trebali priznati da naši doktorati, naspram švedskih, prolaze slabiju vanjsku recenziju. Mentoriraju ih, njihovu izradu nadgledaju i na koncu ocjenjuju profesori (jednog) sveučilišta, uz eventualno jednog vanjskog člana. Pritom, pišu se uglavnom na hrvatskom jeziku pa su razumljivi samo govornicima hrvatskog. Švedski doktorati, kroz znanstvene članke koji su njihov sastavni dio, prolaze serioznu međunarodnu recenziju gdje je bitno smanjena mogućnost pristranosti, pogodovanja i progledavanja kroz prste.
Svima koji su se u životu ovlaš dotakli akademske zajednice jasno je zašto ovakve usporedbe nemaju smisla. Ali tekstovi u kojima se, sasvim ozbiljno, propitkuje doktorat na temelju broja njegovih stranica i referenci, nisu ni namijenjeni toj publici. Oni su namijenjeni ljudima koji nemaju toliko doticaja s akademijom, ne bave se njome i nisu vični detaljima kao što su različiti modeli doktorata u svijetu. Takve je puno lakše dovesti u zabludu oko toga što je stvarno problem.
Stvarni problem je njegovo napredovanje
I koliko neki nepostojeći problem može biti crvena haringa za duboko problematične pojave, još jednom nam pokazuje upravo i ova priča o ministru Fuchsu. Umjesto brojanja stranica, referenci i citiranja anonimnih izjava o tome kako su hrvatski doktorati teži (sic!) od švedskih, kritičari su se, opravdano i temeljito, mogli i trebali pozabaviti napredovanjem ministra Fuchsa.
Istini za volju, o tome se pisalo kao o problemu, ali ne dovoljno široko i ozbiljno koliko se moglo i trebalo. Fuchs je već godinu dana bio ministar kad je 2021. dobio naslovno zvanje redovitog profesora u trajnom izboru. Netko je tamo na Sveučilištu u Rijeci, koje financira država upravo preko Ministarstva na čijem čelu Fuchs stoji, koje može provesti inspekciju ili smanjiti dotok novca, proveo postupak glasovanja o ministrovu napredovanju. I što je najgore, on nije jedini. Mogli bismo nabrajati njegove prethodnike, ali i ministre u susjednim resorima koji su najviša znanstvena i nastavna zvanja dobivali upravo kao visoki državni dužnosnici.
Ako nisu bili visoki državni dužnosnici, bile su rektorice, prorektori i dekani. I dalje unutar akademije, ali osobe na odlučivačkim, menadžerskim i, reći ću to naglas, odviše političkim pozicijama (barem u kontekstu sveučilišne politike koje je itekako etablirana). To je problematično iz niza razloga. Osobe poput ministara i rektorica toliko su moćne da je teško naći njihove vokalne protivnike uopće, a kamoli u specifičnim slučajevima kada treba, u sjeni, bez sigurnosti koju pruža javnost, odlučivati o njihovu napredovanju.
Sami sebi uskraćujemo priliku za bolje sutra
Rijetki su oni, ako ih uopće i ima u svakom danom kontekstu, koji bi digli ruku protiv napredovanja ministra ili rektorice, čak i ako postoji za to čvrst razlog. To je priroda stvari. Uostalom, nije da im nedostaje empirije. Dobro znaju iz bliske povijesti što se događa onima koji su se protivili. Sjajan je za to primjer Relja Beck, vrhunski stručnjak u svom području, dobitnik državne nagrade za znanost. Njegova je boljka bila to što se zamjerio nadređenima. Gotovo je ostao bez posla. Unatoč tome što je zadovoljio sve uvjete uskratili mu napredovanje, a onda i reizbor, što bi ga, da nije bilo intervencije države, dovelo do otkaza ugovora o radu.
Upravo zato se osobe na poziciji moći moraju ulagati snažne napore da se ne dovode u takve situacije. Točnije, ako želimo biti razvijena, liberalna demokracija gdje se poštuje vladavina prava i izbjegava sukob interesa, to su finese kojima bi trebali težiti.
Glavni problem s našom akademijom je što je premalo ljudi razumije. Ovaj je slučaj još samo jedan slikoviti primjer. Ozbiljni problemi skriveni su iza vela nerazumijevanja i nitko ne shvaća koliko su razorni za cijelo društvo; za nove, mlade naraštaje koji se obrazuju u često trulom akademskom okruženju, prepunom nepotizma i pogodovanja na principu sitnih osobnih interesa. Dok se to sve jednostavno ignorira, drugi se problemi koji to zapravo nisu, izmišljaju. Ali ljudima ih je lako prodati i onda upravo ti razni sitni politički interesi, kojima se ne bavimo jer ne razumijemo akademiju, pobjeđuju. A mi koji bismo trebali to rasvijetliti, mi sami sebi uskraćujemo priliku za bolje sutra.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
