Nemaju svi jednake šanse u hrvatskim školama i na faksevima: ‘Ti studenti su sami sebe krivili’
U Hrvatskoj nemaju sva djeca jednake šanse pohađati vrtić, obrazovni materijali nisu jednako dostupni svim učenicima, svi osmaši nemaju jednaku mogućnost upisati željenu srednju, niti svi studenti imaju istu šansu završiti studij. Mreža Cjeloživotno učenje za sve u protekle tri godine provela je ukupno šest istraživanja na temu obrazovnih nejednakosti na svim razinama obrazovanja – od vrtića do obrazovanja odraslih. Neki od uočenih problema zaista su zabrinjavajući, no istraživači su uz analizu trenutnog stanja ponudili i konkretne mjere za svaki od tih problema.
Eli Pijaca Plavšić i Thomas Farnell | foto: srednja.hr
U najnovijoj epizodi našeg podcasta gostovali su Thomas Farnell iz Instituta za razvoj obrazovanja i Eli Pijaca Plavšić iz Foruma za slobodu odgoja. Zajedno s kolegama iz Mreže Cjeloživotno učenje za sve, koja okuplja 60 stručnjaka iz 22 organizacije, provodili su u posljednje tri godine niz istraživanja o obrazovnim nejednakostima na svim razinama obrazovanja u Hrvatskoj. No, što su uopće obrazovne nejednakosti?
– Na početku trebamo definirati princip jednakih prilika, a to je da svako dijete ima priliku pristupiti obrazovanju i uspjeti u njemu. Zanimljivo je da to nije utopijsko razmišljanje, kao društva smo se složili oko tog koncepta. Međutim, usprkos tome, nalazimo da doista postoje te nejednakosti u obrazovanju. Što to znači? To ne znači da svi moramo biti isti, da svi moraju imati jednake rezultate u obrazovanju i da svi imaju petice. Ono što je važno je vidjeti postoje li razlike u obrazovanju s obzirom na određene skupine unutar tog društva. Dakle, ako neka skupina ima manji pristup ili uspjeh u obrazovanju, moramo analizirati zašto je to tako – je li riječ o prirodnom procesu ili nejednakosti, pojasnio je Farnell.
Plaćanje vrtića automatski potječe nejednakosti
Niz problema istraživači su otkrili već na prvoj obrazovnoj razini, ranom predškolskom odgoju i obrazovanju. Trenutni obuhvat djece od treće godine pa do školskog uzrasta u vrtićima u Hrvatskoj je oko 79 posto, a EU nalaže da ih bude oko 96 posto. I analiza Mreže cjeloživotno učenje pokazuje nisku stopu sudjelovanja, posebice djece iz obitelji u nepovoljnom položaju, a međunarodna istraživanja pokazuju da postoji povezanost između pohađanja RPPO-a i rezultata u školama i na, primjerice PISA istraživanjima.
– Rani predškolski odgoj i obrazovanje nisu obvezni i svugdje se plaćaju i to je jedna specifičnost. Tu automatski imate problem koji se tiče nejednakost – što može napraviti obitelj koja nema mogućnost platiti ponekad dosta skupe participacije u vrtićima? Doista se u Hrvatskoj malo djece upisuje u vrtiće. Možemo pohvaliti činjenicu da se to sada mijenja i da je Vlada prepoznala da je bitno doseći prosjek EU. Međutim, nije samo pristup problem, ne možemo tu stati. Pitanje je dobiju li djeca koja upišu vrtiće kvalitetnu podršku, naveo je Farnell i istaknuo da djeca u nepovoljnijem socioekonomskom položaju imaju manje kvalitetnu interakciju u vrtiću.
Nije dovoljno ni samo fokusirati se na izgradnju infrastrukture – potrebno je i osigurati stručni kadar za rad u vrtićima koji će imati kompetencije za rad s djecom u nepovoljnom položaju, naglašava. U Hrvatskoj je izražen i problem neujednačenosti studijskih programa koji obrazuju odgojitelje. Stručnjaci okupljeni u Mrežu cjeloživotno odredili su šest područja koja je nužno paralelno adresirati da bi se riješile nejednakosti – javnopolitički okvir, pristupačnost, financijsku podršku za obitelji i djecu, bolja podrška unutar sustava, podrška za obrazovne radnike i, na kraju, uključivost unutar ustanove.
U osnovnim školama veliki je problem odgoda upisa
Sljedeća razina je osnovnoškolsko obrazovanje koje je u Hrvatskoj obvezno i besplatno za svu djecu, no analize su pokazale da postoji praksa odgađanja upisa 1. razreda za djecu u nepovoljnom položaju, a da to pritom nije popraćeno dodatnom podrškom.
– Ono što se događa trenutno, mislim da se o tome dovoljno, ne govori je to da zapravo dolazi do odgađanja upisa u prvi razred osnovne škole, i to doslovce na temelju toga da se roditelju to tako čini ili bi roditelj to tako želio bez adekvatne dokumentacije koja zapravo nije ni na dobar način ni propisana kako ona treba izgledati. Što to znači? To znači da sada već imate sve više i više razreda prvih u kojem su većinom učenici koji imaju osam godina, jer su tražili tu odgodu? Tako da tu dolazimo opet do nekog disbalansa, jer naprosto taj sustav tranzicijski nije dovoljno dobro uređen, kaže Pijaca Plavišić.
Dodaje i da tvorci cjelodnevne škole nisu jasno pokazali kako će kroz taj projekt riješiti nejednakosti kod skupina koje su u nepovoljnom položaju. No, nada se da će se do rješenja za taj problem kroz eksperimentalnu provedbu. Kada je riječ o ovoj razini obrazovanja problem je i što jako nizak postotak naših učenika voli školu, kao i da se je broj izostanaka u zadnjih 10 godina povećao za 57 posto.
– Osjećaji prema školi mogu biti i pitanje folklora, a to je ono ‘imam otpor prema školi, samim time što sam tinejdžer, tinejdžerica’, a može biti i pitanje toga da je škola teška, da je zahtjevno, da je kurikulum, to vjerojatno svi znaju, prenapregnut, pogotovo za one koji idu u gimnazijske programe i da vrlo često učenici imaju dojam da u školi ne dobivaju to što bi možda, što bi željeli i trebali, navodi Pijaca Plavšić.
Istraživači su utvrdili i kako kod ove razine obrazovanja postoje skriveni troškovi koji, primjerice, uključuju odlaske na izlete i dodatne materijale.
Povećanje broja mjesta u gimnazijama neće riješiti trenutne probleme u srednjim školama
Nejednakosti su vidljive i kod prelaska u srednjoškolsko obrazovanje – nemaju svi mogućnost upisati školu u kojoj će ostvariti svoj puni potencijal, a primjer su učenici koji žive u ruralnim područjima i kojima su takve škole udaljene stotinama kilometara. Jedan od ključnih prijedloga stručnjaka je donošenje nacionalnog plana za dobrobit učenika.
Kada je riječ o srednjim školama, od ranije je poznat plan Ministarstva da se poveća broj mjesta u gimnazijama u odnosu na strukovne škole. Analiza istraživača pokazala je da značajan broj učenika zapravo ne uspije upisati srednju školu u skladu sa svojim aspiracijama, no Pijaca Plavšić smatra da ovaj plan Ministarstva neće riješiti taj problem te da bi se u obzir trebale uzeti regionalne razlike. Podsjeća da u nekim regijama dolazi do snižavanja kriterija za upis u gimnazije pa da učenici s nižim ocjenama koji ih upišu nemaju, i na nezadovoljstvo nastavnika i učenika, dovoljno prilagođen program.
Država dodjeljuje socioekonomske stipendije studentima, a besplatni udžbenici dostupni su samo osnovnoškolcima, uz iznimku socijalno najugroženijih srednjoškolaca. Istraživači su u mjerama naveli i da je potrebno osigurati ravnomjernu regionalnu dostupnost udžbenika, prijevoza i smještaja te stipendija za učenike iz skupina u nepovoljnom položaju. Problem je što stipendiranje ugroženih učenika uglavnom ovisi o jedinicama lokalne samouprave.
– Te stipendije su u nekim učenicima stvarno ‘biti ili ne biti’ ‘, doslovno učenicima romske nacionalne manjine vrlo često to određuju hoće li ići srednju školu ili neće, tako da ta usklađenost na razini države bi bila poželjna, navodi Pijaca Plavšić.
Kod upisa u srednje postoje i rodne nejednakosti pa bi bilo dobro, ističu stručnjaci iz Mreže, da se te nejednakosti smanje. Primjerice, od koristi bi bilo pojačati karijerno savjetovanje, za što infrastrukturu već imamo.
U Hrvatskoj značajan broj studenata odustaje od studija
Sličan problem kao i po pitanju vrtića preslikava se na razinu visokoškolskog obrazovanja – u Hrvatskoj se zamjećuje niža stopa stjecanja visokog obrazovanja u Hrvatskoj u odnosu na EU prosjek. Istraživači su zamijetili kako se nejednakosti koje postoje na prvoj razini kasnije samo akumuliraju.
– Ako niste mogli ići u vrtić i onda bi vam bilo teže kroz osnovno obrazovanje, onda niste mogli upisati željni u srednju školu jer niste imali dovoljno broj ocjena jer isto zbog socioekonomskog statusa niste dobili nekakav boost da možete ipak upisati neku školu iako ste imali nešto slabije rezultate, onda ste upisali trogodišnju školu, tu staje vaš obrazovni put, ne možete dalje. Odnosno možete, ali onda uz upisivanje četvrte godine, pa onda mature, puno vam je teže. Tako da jednostavno mi na razini visokog obrazovanja, dakle, vi zapravo imate problem koji je nastup puno ranije u sustavu. Dakle koje su skupine koje ne sudjeluju, to su zapravo i to je ono što smo mi naučili kroz ovaj projekt, to su uvijek niste skupine, navodi Farnell.
Hrvatska se suočava i s problemom visoke stope napuštanja studiranja prije stjecanja kvalifikacije, po tome smo na 7. mjestu u Europi. Istraživači su zaključili kako na to utječe jako puno faktora te da bi visokoškolski sustav trebao pomnije pratiti koji su studenti u riziku te im pružiti dodatnu podršku.
– Ono o što bi spomenuo što se tiče naših projekta, mislim da je to prvo takvo istraživanje bilo kvalitativno istraživanje, razgovori sa bivšim studentima koji su odustali od studija, što je jako teško napraviti. Mi smo uspjeli napraviti intervjue sa 25 bivših studenata koji su odustali. Jako puno faktora utječe na to – mogu biti financijski problemi i problemi, motivacije i problemi zdravstveni koji utječu na to. Ali ono što je bilo zajedničko za sve da se nitko sa sveučilišta ili sa fakulteta njima nije javio, niti kada su odustali, niti prije. Dakle, da ih pitaju jeste li dobro, hoćete li se vratiti, možemo li vam dati bilo kakvu podršku. Njima to uopće nije bilo na radaru, a najgore je da su ti studenti sami sebe krivili, navodi Farnell.
‘Bilo bi loše da se promjene dogode preko noći’
Pozitivnim po pitanju sustava visokog obrazovanja vidi pomake u povećanju broja socioekonomskih stipendija. No i tu ima prostora za poboljšanja, primjerice, po pitanju dinamike isplate. Stručnjaci su stava i da nije problem ako studenti uz studij rade par dana u tjednu, no to postaje problem ako moraju raditi jer nemaju druge opcije kako financirati studij, odnosno prisiljeni su raditi. A kolike su šanse za uspjeh svih mjera i preporuka?
– Mi smo razgovarali na različitim razinama obrazovanja, s različitim ljudima iz Ministarstva znanosti i obrazovanja. Zanimljivo da oni isto unutar sustava nisu dobro povezani, ali na nekim razinama smo naišli na vrlo pozitivan feedback. Čak su nam u nekim segmentima rekli da misle da to mogu uključiti u ovaj novi ciklus financiranja i da možemo neke od tih preporuka čak i provesti. Tako da ja sam optimist po prirodi i mislim da mi kao skupina ljudi smo dosta optimistični i zato smo radili, uložili vrijeme u ovo sve. Jer vjerujemo da čak male korake, male izmjene, zapravo sve idu u pozitivnom nekom smjeru. Ja mislim da u obrazovanju je jako teško promijeniti stvari preko noći. Zapravo bi bilo iznimno loše da se stvari promijenilo preko noći, ali mislim da smo napravili iznimno vrijedan posao i da će on biti i dalje prepoznat. Mi smo radili mjere koje traju od dvije do deset godina, tako da mislim da ima vremena se radi na ovome, zaključio je Farnell.
Čitav podcast možete poslušati na našem YouTube kanalu i Spotifyu:
