Nemoguća misija – Uvjeriti roditelje da ste odrasli
Poznati scenarij: Imate plan za subotu. Luda zabava u praznoj kući vašeg prijatelja, prije toga pijanka u parku. Povratak kući: nedjelja navečer. Briljantan plan, no… ima manu! Vaša mila majka baš je te subote zaključila da se previše zabavljate i ništa ne učite, a i u ostalom, još ste previše “mali” da tako dugo budete negdje bez da ona zna gdje je to.
Vi moljakate, ona ne da. Uvjeravate ju: sve će biti dobro, nema alkohola, bit će starijih da vas paze, no ona ne popušta. Dolazi do velike buke i strke, a sve završava riječima: “Ti si moje dijete i dok živiš pod mojim krovom, slušat ćeš moja pravila!” Tko bar jednom nije čuo ovu frazu, mora da je neki sretnik. Uvjeriti roditelje da ste dovoljno odrasli da se brinete za sebe često je nemoguća misija.
Razdoblje srednju škole i odrastanja najbolje opisuje kultni citati iz Smogovaca: “Oni su mali, ali su veliki. Hoću reći: nisu više mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali!“
Baš kao što ova komplicirana fraza kaže, nitko nije siguran u koju
kategoriju smjestiti srednjoškolce. Vi smatrate da ste veliki, a vaši
roditelji uvijek će vas vidjeti kao svoju malu dječicu. Sukobi?
Neizbježni. Pa, što učiniti? Opcija je bezbroj.
Prva
opcija je da ignorirate njihovu brigu za vas. Oni tvrde da ste mali. Vi
to odlučno negirate svojim buntovnim ponašanjem. Ne javljate im se na
mobitel, unatoč 34 neodgovorena poziva vaše majke. Ne govorite im kamo
idete. Kad vas ne puste, pobjegnete. Dimite iza škole. Ne pozdravljate
susjede pa cijelo naselje bruji o vašoj nepristojnosti, roditeljima na
sramotu. Ponašate se vrlo moćno i baš u inat njima njegujete svoje
promiskuitetno ponašanje.
Njihov
odgovor: Promjena brava. Dobro, ne baš nužno promjena brava, ali budete
li toliko prkosili njihovoj brizi u najmanju vas ruku čekaju kazne.
Ovisno o roditeljima, kazne mogu biti od zabrana komuniciranja s
vanjskim svijetom do vaše tridesete ili tek malo kućanskih poslova,
čisto da vidite kako je to biti odrasla osoba sa zadacima (kad već
želite biti toliko veliki). U svakom slučaju, nije da se ta buntovnost
baš toliko isplati. Što nas dovodi do druge opcije
Hej, pa oni su vam roditelji! Koliko god
se to činilo nevjerojatnim i oni su nekad bili mladi, unatoč njihovim
tvrdnjama da puberetet nije postojao u njihovo doba. Sigurno možete
sjesti i popričati s njima. Ako oni odbijaju slušati o vašim problemima,
možete ih pozvati na druženje s vama i vašom psihologinjom ili
pedagoginjom. Ponekad je roditeljima teško za svatiti da njihovo malo
dijete odrasta. Sigurno ih racionalno možete podsjetiti kako su se oni
osjećali u vašim godinama i zamoliti ih za malo razumjevanja. Ako nemaju
povjerenja u vas, molite ih da vas testiraju. Neka vam zadaju neki
zadatak, pa ovisno o vašem uspjehu i njihovom zadovoljstvu, možda
zadobijete njihovo povjerenje. Nema tog problema kojeg zajednički,
ozbiljan ili šaljiv razgovor ne može riješiti.
Za
sam kraj, ako vam kažu da ste veliki, ali vam pri tom kažu da imate
zabranu svega uz frazu: “Nećeš ti biti kao ja!”, predlažemo vam kratki
posjet bakama i djedovima. Na starom tavanu ili u starom podrumu uvijek
se mogu naći dokazi buntovnosti vaših roditelja. Kad nađete te
dragocjene predmete, mašite im malo s tim pred nosom. Možda u ovoj šali
oni shvate da je vaše odrastanje nešto što ne mogu spriječiti ili
mijenjati, već samo usmjeriti u pravom smijeru. U svakom slučaju,
sjetite se da su oni vaši roditelji i da vas vole, baš kao i vi njih, pa
ako se malo previše brinu, izađite im u susret. Ako ni to ne upali,
sjetite se kako vam uvijek kažu da ćete i vi jednog dana biti roditelji.
Pa si vi sad mislite na koga će biti vaš mali, ako ste vi tako
buntovni!
