Nerealne ambicije: Hrvati uče malo, a mahom žele na fakultete
Rezultati studije koju je proveo Institut za društvena
istraživanja pokazuju kako su hrvatski školarci
uglavnom kampanjci – uče neredovito, tek kada se
ispituje, no unatoč tome svi žele studirati. Želje i
očekivanja nerealna su s obzirom na uspjeh dijela
učenika i stanja na tržištu rada.
Zrinka Ristić Dedić i Boris Jokić s Instituta za
društvena istraživanja proveli su studiju ‘O učenju
2014.’, koja je prikazala obrazovne aspiracije učenika
i njihovih roditelja, kao i o tome kakvu vrijednost za
učenike uopće predstavlja obrazovanje.
Učenici ‘njeguju’ kampanjski način rada – uče samo pred ispitivanje
Istraživanje su proveli u svih 109 javnih škola Grada
Zagreba, a u svakoj su sudjelovala dva razredna odjela
– jedan osmoga i jedan četvrtoga razreda. Izabrani
učenici su tijekom jednog školskog sata ispunjavali
upitnik o vlastitim školskim iskustvima, pristupima
učenju, doživljaju učenja te stavovima prema učenju i
obrazovanju.
Tek četvrtina učenika redovno uči svaki dan, pokazali
su rezultati – onda kada ispitivanje nije najavljeno
više trećine učenika priprema se za školu između 30
minuta i jednog sata, dok se nešto više četvrtine
priprema manje od pola sata, dok njih deset posto više
od dva sata. Velika većina učenika uči samo pred
ispitivanje ili pismeni test, a postotak takvih je
najveći među učenicima osmog razreda.
Ovakva praksa hrvatskih školaraca trebala bi zabrinuti
one odgovorne za sustav obrazovanja u Hrvatskoj, jer i
međunarodne studije su dokazale kako je učenje
isključivo u svrhu ispitivanja povezano sa slabijim
obrazovnim ishodima i negativnim motivacijskih
obrascima. Radne navike i pristup učenju dio je razloga
za ovakav rezultat, no dio odgovornosti leži i na onima
koji su stvorili obrazovni sustav. On bi trebao
osigurati mehanizme i alate kojima bi osigurao učenju
učenika koji ne bi bili vezani isključivo uz
ispitivanje.
Najviše vremena troše na ‘štreberske predmete’, manje vremena ostaje za matematiku
Iako je mnogi smatraju najproblematičnijim predmetom,
matematika nije predmet kojeg najviše uče polaznici
osmog razreda osnovne škole. U završnom razredu najviše
se uči povijesti, zatim slijede biologija i kemija, a
tek ona matematika, dok je fizika na samom dnu
ljestvica predmeta koji se najviše uče. Udžbenici iz
predmeta za čije učenje školarci odvajaju najviše
vremena krcati su činjenicama i raznim terminima, koje
učenici trebaju učiti napamet. Na taj način se djeca ne
potiču na razvijanje kognitvnih kompetencija, već na
puku sposobnost reproduciranja činjenica.
Bez obzira na ovakve obrasce učenja, velika većina
osnovnoškolaca želi upisati ili gimnaziju ili neku
četverogodišnju srednju školu, dok je interes za
strukovne programe vrlo mali.
Gotovo polovina učenika osmog razreda želi upisati
gimnaziju, što znači da definitivno planiraju na
fakultet. Logično je da je želja prema stjecanju
visokog stupnja obrazovanja povezana s uspjehom, no
iznenađuje činjenica da i kod najmanje uspješnih
učenika postoje nerealna očekivanja i aspiracije za
upisivanjem studija.
Bez obzira na loš uspjeh i nerad, većina planira studirati
Veze s tim imaju i visoka očekivanja roditelja, jer čak
80 posto analiziranih učenika kazalo je kako roditelji
očekuju da nastave obrazovanje na visokoj razini, a
takva je situacija i kod onih koji spadaju u kategoriju
najmanje uspješnih učenika. Osmaši vjeruju kako je
obrazovanje preduvjet kvalitetnog života i pristojnih
primanja, što objašnjava njihove aspiracije ka visokom
obrazovanju.
Kao što je više istraživanja i anketa dosad pokazalo,
želje hrvatskih učenika nisu usklađene s potrebama
tržišta rada. Sada je jasno da pri planiranju svoje
budućnosti ne samo da većina ne obraća pozornost na
navedeno, već i da loše ocjene, kampanjski način učenja
i neozbiljan odnos prema radu ne vide kao prepreku na
putu do često nerealnih ciljeva.
