‘Niti jedan od mojih nastavnika nije znao da sam beskućnica. A trebali su’
Caitlin Cheney 22-godišnja je studentica zoologije i ekologije na Washington State Sveučilištu i stipendistica Nacionalne asocijacije za obrazovanje djece beskućnika i mladih. Odrasla je uz majku koja je zlostavljala nju i sestru i uz to je bila beskućnica. Tijekom školovanja sama se borila za sebe i sestru, a nitko u pet škola koje su promijenile nije se potrudio saznati za njihovu situaciju i pomoći im. Danas uspješna studentica, zavjetovala se da će biti glas onih koji se ne mogu boriti za sebe.
Foto: Flickr
Caitilininu životnu priču, u originalu objavljenu na blogu Grandnation.org prenosimo vam u cijelosti.
– Za nekoga tko je beskućnik, ‘probijanje leda’ uvijek mi je teško padalo. Ako bi me netko od kolega iz razreda pitao može li se kod mene organizirati druženje i prespavanje, nisam im mogla reći da sestra i ja nemamo gdje živjeti. Bilo me je strah da će me odvojiti od sestre ako to saznaju.
Iako je razlika među nama tri godine, sestra je bila najdraži dio moga djetinjstva; poveznica koju imamo je neraskidiva. Dok sam ja nju vidjela kao izvor radosti, ona je mene smatrala izvorom zaštite.
Budući da je imala poteškoća u učenju, ovisila je o meni i mojoj zaštiti od majke, koju su često znali razjariti sestrini bihevioralni problemi, do mjere da je postala nasilna i zlostavljala nas. Često smo i selili, jer bi bili deložirani.
Uz sve što se događalo kod kuće, škola nam je trebala biti utočište. Ali nije.
Bez doma je teško naći pomoć
Dok sam kod kuće bila sestrin zaštitnik, u školi sam bila njen advokat. Svakim premještajem u novu školu trudila sam se razgovarati s nastavnicima i ravnateljima o njenim poteškoćama u učenju i pomoći im pri izradi prilagođenog nastavnog plana bez da spomenem beskućništvo i nestabilnu obitelj.
Pomislili biste da su se nastavnici i ravnatelji s kojima sam razgovarala zapitali zašto se za dijete s poteškoćama bori starija sestra. To im je trebao biti znak da trebamo pomoć. Ali nas nitko nikada nije upitao zašto se bojimo pozvati mamu ili otići kući. Nitko nas nije pitao zašto smo pognule glave i zatvorile se u sebe kada bi netko u blizini postao ljutit i vikao.
Kada sve to sagledam sada, svi znakovi da smo zlostavljane bili su jasno vidljivi, možda očitiji meni jer sam to proživljavala, ali niti jedna od pet škola koje smo pohađale nije se potrudila vidjeti ih i pomoći nam.
Umjesto da nas pitaju zašto nemamo školski pribor, zašto nismo mogle isprintati zadaću ili otići u knjižnicu, bile smo kažnjavane.
Mnogim učiteljima pomoći znači zvati doma. Budući da mi nismo imale dom, nismo imale niti pomoć.
Moj savjet nastavnicima, školama i učenicima
Stoga, nastavnicima savjetujem da poslušaju potrebe učenika i daju učenicima priliku i mogućnost da im se povjere. Katkada učenici mogu osmisliti bolji plan od roditelja, pa ih poslušajte.
Upoznajte učenike sa svim službama koje im u ovakvim situacijama mogu biti od pomoći kroz izvannastavne aktivnosti i volonterstva; recite im istinu o udomiteljstvu i kako ono može biti korisno.
Svim učenicima koji su beskućnici poručujem jedno: pomoć postoji, samo ju je potrebno potražiti. Svoje probleme nemojte potiskivati jer će vas zauvijek izjedati. Ne bojte se sustava, jer je sve više puteva kojima možete poći.
Iako će biti teško, ostanite u školi.
Obrazovanje je najjače oružje kojim osoba može raspolagati, jer je vođeno vašom željom za uspjehom. Ljudi će vas više poštovati ukoliko imate dostojanstvo i razmišljate neovisno i ako ste spremni društvu ponuditi najviše što možete bez obzira na uvjete odrastanja.
Ja svoje razgovore popunjavam temama iz biologije-evolucijskim značajem praptice i otkrićima novih bića u morskim dubinama- umjesto da nastojim razumjeti mržnju koju je naša majka gajila prema svom djetetu. Prvo mi je razumljivije, pa se fokusiram na znanje koje mogu kontrolirati.
I to je ključni koncept u čitavoj ovoj priči: Fokusiraj se na ono što možeš kontrolirati, poput dostojanstva i obrazovanja. To je nešto što ti nitko ne može oduzeti.
