Obitelji koje slave Uskrs na pravi način su rijetkost
Možete mi reći da sam lud, ali ja svejedno smatram da je Uskrs najdepresivniji i najiskomercijaliziraniji blagdan. Zašto? Osjeća li se u komunikaciji s ljudima blagdanski duh? Izvanjski možda, ali nutarnji slabo i nimalo.
Božić obilježe petarde, različite humanitarne akcije, okićeni gradovi (OK, opet najviše vanjština bliješti, ali te ona mora barem malo taknuti, pozitivno ili negativno svejedno) ali jedina obilježja Uskrsa su šunka, jaja, sirnice, čokoladni zečevi, jaja i jadni izmrcvareni pilići.
Institucija ispovjedi svedena na uskrsno-božićnu kurtoaziju, korizma svedena na to da se ljudi nečeg odriču, a onda nedjeljom na to navale i čekaju kad će korizma proći da se mogu vratiti starim navikama. I što onda? Doći će Uskrs, doći i proći, crkve će biti pune, slat će se SMS-ovi, mailovi, zvat će se sve one koje čuješ od Božića do Uskrsa i natrag, a onda će navečer sve kulminirati koncertima u popularnim okupljalištima ili nekim drugim ludim provodom. U najgorem slučaju krmeljavim pogledima u televiziju sit od cjelodnevnog prežderavanja, neumjerenosti u jelu i piću, te potpuno van tokova što bi uopće trebala biti srž današnjeg blagdana.
Može mi se prebaciti da generaliziram, no odgovaram tvrdnjom da su obitelji koje Uskrs slave na onaj pravi istinski način tek puka rijetkost te da su one iznimke koje potvrđuju pravilo. Osim toga, može mi se predbaciti da zadirem u ljudsku privatnost jer je Hrvatska ipak sekularna država i svatko ima pravo slaviti blagdane na svoj način. To prihvaćam i slažem se s tim, ovaj tekst i ne ide za tim da traži uniformiranost u bilo kojem pogledu. U ovom se tekstu mogu prepoznati svi oni koji imaju neke svoje blagdane uzevši Uskrs kao ogledni primjer. Uzevši u obzir posljednji popis stanovništva 4/5 stanovništva RH čine kršćani, čovjek bi očekivao da komercijalizacija nije do te mjere nagrizla vjerske svetkovine te su one postale paravan za hedonizam, ispraznost,a često i depresiju nametnutu od strane medija i ubrzanog tempa života.
OK, znam da će i sada netko moći prigovoriti da se stado ponaša kako mu se ponašaju i pastiri (aluzija na Bibliju i činjenicu da se u njoj Bog naziva pastirom, a analogno činjenici da su svećenici Božji namještenici na zemlji) ali to niti je tema ovoga teksta niti ima smisla ulaziti u tu diskusiju jer bi se zapleli u filozofskim promišljanjima za koja ne bi dostajala ni tri ovakva teksta.
Ponedjeljak će za neke biti radni dan, a u utorak sve nanovo do prvog svibnja, pa do ljetnog raspusta, pa onda iščekivanje prosinačkog ludila sa Svisvetskim intermezzom.
I tako se naš život vrti u krug, od godine do godine, u okovima konstantne potrebe za vlastitim napretkom. S ‘točkama za opuštanje’ tijekom kalendarske godine koja je svaka po sebi važna i potrebna, s konkretnom i dubokom porukom, koju je naš životni tempo potpuno zatomio, te je samo ostala parada kiča, hedonizma i depresije. Konkretni događaji i njihova obilježja tek se usput naglašavaju jer eto da nije bilo njih ne bi bilo ni ovog momenta.
I zato, zdravi i veseli bili, sretno svima, onima koji slave i onima koji ne slave, neka se barem na minutu zamisle nad svojim životom i zapitaju koji je smisao današnjeg dana? Znam da vjerojatno neće kao što to neću gotovo sigurno učiniti niti ja.
