Odlazak Nelsona Mandele – čovjeka koji je svijet učinio boljim mjestom
Rolihlahla Mandela, koji će u školi dobiti ime Nelson, rodio se 18. srpnja 1918. godine u selu Mvezo u uglednoj plemenskoj obitelji (njegov pradjed bio je kralj plemena Thembu). Već tijekom svojeg fakultetskog obrazovanja započinje s političkim angažmanom, a prvi put se ističe 1940. godine sudjelovanjem u studentskom prosvjedu vezanom za kvalitetu hrane na svom fakultetu. Početkom 1950-ih uključuje se u rad Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), a angažman u Kampanji prkosa 1952. godine po prvi će ga put odvesti u zatvor – mjesto na kojem će provesti mnoge godine svog života. Iako u početku posvećen nenasilnoj borbi protiv apartheida, s vremenom sve više naginje idejama oružanog sukoba i gerilskog ratovanja, što će ga na kraju vratiti u zatvor. Optužen za sudjelovanje u sabotažama, osuđen je na kaznu doživotnog zatvora.
Apartheid je jedan od najboljih primjera organizirane diskriminacije ljudi drugih rasa na svim razinama normalnog života. Ljudi crne boje kože u Južnoafričkoj republici nisu imali pravo glasa, protjerivani su u rezervate, nisu smjeli imati poduzeća ili posjedovati zemlju u regijama koje su pripadale bijelcima (veći dio Južne Afrike). Miješani brakovi bili su strogo zabranjeni, a postojale su odvojene škole, crkve, bolnice, plaže, kazališta, pa čak i klupe i mostovi.
U zatvorima proveo 28 godina života
Sredinom 1960-ih godina, u doba najžešćeg provođenja apartheida, Nelson Mandela nalazio se u strogo čuvanom zatvoru na otoku Robben, gdje je bio prisiljen na teški rad u rudnicima vapna, ograničen na dva pisma i dva posjeta godišnje, te izložen stalnim zlostavljanjima od strane bijelih zatvorskih čuvara. S vremenom se njegov položaj poboljšava, ali ipak u raznim zatvorima provodi punih 28 godina, sve dok ga Frederik Willem de Klerk, tadašnji predsjednik Južnoafričke republike 1990. godine ne pušta na slobodu.
Mandela je imao priliku izaći i pet godina ranije, kad ga je prijašnji predsjednik Botha planirao pustiti pod uvjetom da se ovaj javno odrekne svih nasilnih metoda u službi borbe protiv apartheida.Tu ponudu je Mandela, na veliko iznenađenje predsjednika, ali i šire javnosti odbio rječima: ‘Kakvu mi se to slobodu nudi dok je organizacija naroda (ANC) zabranjena? Samo slobodni ljudi mogu pregovarati. Zatvorenik ne može ući u takve pregovore.’
Odmah po izlasku iz zatvora Mandela se posvetio daljnjem radu na ukidanju apartheida, a vrhunac njegovog rada došao je 1994. godine kada je na prvim općim izborima u Južnoafričkoj republici Mandela dobio povjerenje 62 posto glasača za poziciju predsjednika postavši tako prvi crni predsjednik u povijesti JAR-a. Njegov prvi potez bio je, dakako, ukidanje apartheida.
Svoj mandat Nelson Mandela je posvetio pomirenju svih stanovnika svoje domovine te je nakon samo jednog madnata otišao u zasluženu mirovinu. Zadnje javno pojavljivanje pred kamera bilo mu je ono na finalu Svjetskog prvenstva u nogometu 2010. godine koje je održano u Južnoafričkoj republici.
Najveće odlikovanje – Nobelova nagrada za mir
Tijekom svog života odlikovan je mnogim počastima, a najveća je svakako Nobelova nagrada za mir koju je osvojio 1993. godine zajedno s de Klerkom za napore u ukidanju apartheida u Južnoafričkoj republici.
Nelson Mandela je zadivio cijeli svijet svojom hrabrošću i nepokolebljivom odanošću, borbi za domovinu bez nepoštenih zakona koji propisuju diskriminaciju. Svojom tvrdoglavošću postao je simbol borbe za jedan pravedniji svijet, svijet istih mogućnosti u kojem nitko nije obespravljen na temelju spola, rase, porijekla ili seksualne orijentacije.
Mandela je postao simbol borbe protiv diskriminacije na bilo kojoj razini. Nije iznenađujuće da su u njemu inspiraciju našli mnogi političari, mnogi borci za socijalnu pravdu, mnogi glazbenici. Svijet je doista izgubio osobu koja je svijet svojim radom i trudom ostavila u kudikamo boljem stanju nego u kojem ga je zatekla.
Ostavljamo Vas s jednim njegovim citatom kojeg je on živio u potpunosti: ‘What counts in life is not the mere fact that we have lived. It is what difference we have made to the lives of others that will determine the significance of the life we lead.’
