Odrekao sam se ekrana na tjedan dana : evo što sam naučio
Ekrani su jedna od pošasti našeg vremena. Više uopće nije čudno vidjeti ljude kako šeću gradom pogleda uperenih u mobitele. Prema istraživanjima, mlada osoba u prosjeku 150 puta provjeri mobitel. Ja sam jedan od njih. Pokušao sam se tjedan dana suzdržati od interneta, aplikacija i igrica na mobitelu. Evo što sam naučio!
Flickr; Clive Darra
Ja sam Jerko i ja sam ovisnik.
Pušim puno cigareta na dan, ali ne mislim sad na to. Dajem si do tridesete da prestanem. To je problem, ali nije problem s kojim sam se spreman baviti sada.
Pijem ponekad. Popijem kad izađem i nisam skroman po tom pitanju, ali ne mislim da sam ovisan. Volim popiti pivo poslije posla, ali sam zapravo, vrlo rijetko pijan.
Pijem kavu svaki dan. Nekada jednu, nekada tri, ovisno o tome koliko se naspavam. Ali nisam od onih koje će glava boljeti cijeli dan ako ne prime svoju dnevnu dozu kofeina.
Ja sam Jerko i ovisan sam o ekranima.
Nervozno dijete
Ja sam jedan od onih ljudi koji hodaju po gradu s nosom zabijenim u ekran mobitela. Ja sam jedan od onih koji iskreno ne gledaju televiziju, ali prva stvar koju naprave kada uđu u stan je da pale televizor. I laptop. I to često jednim glatkim, uvježbanim pokretom. Prije nego što uopće skinem jaknu i odvežem cipele, nešto u mom stanu gori.
Ja sam jedan od onih ljudi koji nikad nemaju notifikacija na Facebooku jer svaku vide odmah. Jedan od onih koji ti odigraju seen na Whatsappu, ali ne jer te ignoriraju, nego zato što ju vide i onda kada ti nikako ne mogu odgovoriti. Jedan od onih koji imaju high score na svakoj igrici.
Ne bih vam točno mogao objasniti kako je do toga došlo.
Valjda sam uvijek bio nervozan. I kao dijete. Bio sam onaj klinac koji grize olovke u školi. Koji ti nesvjesno raskomada gumicu kad mu ju posudiš. Pokidao sam sve svoje Action Mene.
Video rekorder u mojoj kući nije umro kada smo dobili DVD, nego kada sam ga ja odlučio koristiti kao garažu za autiće.
Bio sam nervozno i nemirno dijete, ali ne ono koje juri po kući i lupa štapom po loncima. Bio sam smiren, na svome mjestu, ali mi je mozak radio na 300. I ruke, u kojima je uvijek moralo biti nešto što bi ih okupiralo.
I uvijek sam to znao dobro isfurati. Valjda sam jako rano razvio onu dozu autoironije koja ti pomaže da preživiš u osjetljivim socijalnim ekosistemima kao što su školski razredi. Znao sam se šaliti na svoj račun zbog toga još u osnovnoj školi. Nikad nisam bio onaj čudni klinac. Nekako sam to isfurao na spiku da sam ‘kreativno nemaran’, ‘umjetnički tip’ koji se ne zamara zemaljskim stvarima poput urednosti pernice i stanjem pribora za pisanje. Sve što sam ikada posjedovao, nakon nekog je vremena bilo pohabano, oštećeno, istrgano, išarano, prožvakano. I to mi je postalo dio identiteta.
Mobiteli i internet
A onda su došli mobiteli i internet.
Isprva, nisam bio pretjerano oduševljen. Nisam bio jedan od onih klinaca koji su intenzivno proživjeli MySpace i MSN ( da, toliko sam star). Nisam ostajao do tri ujutro na kompjutoru. Nisu me zanimali. Nisam se puno ni dopisivao na SMS-u, niti sam tražio novi mobitel svako malo.
Kad sam upisao faks, nisam imao ni Facebook. Napravio sam ga tek u drugom semestru prve godine faksa i nikad nisam bio jako oduševljen s njim.
Moja opsesivno-kompulzivna veza s internetom i ekranima je počela kada su me starci ostavili u malom studentskom stanu na Martinovci.
U Zagreb sam došao sam. Iz cijelog mog razreda došlo je samo dvoje ljudi. Nitko od moje uže ekipe. Nisam znao nikoga, nisam znao ništa, a bio sam sam u ‘milijunskom’ Zagrebu. Tada mi se to nije činilo tako dramatično, ali sada, u perspektivi, izgleda da je.
Do svoje osamnaeste godine živio sam u mjestu u kojem se u ponoć gasi javna rasvjeta. Razmislite malo o tome. Živio sam u mjestu u kojem je gradskim ocima nezamislivo da će itko išta raditi vani poslije ponoći, pa nema smisla držati lampe upaljenima. Sad sam bio sam samcat u stanu u blizini Glavnog kolodvora koji nikad nije bez drame.
Prvo sam počeo paliti televizor. Tek toliko da nešto priča u pozadini. Da se nešto čuje. Tako mi je postalo normalno da zaspem s ekranom u pozadini.
Onda sam otkrio streamanje serija i filmova na internetu. Pa kad već nešto gori, bar da gori nešto što me zanima. Tako sam stvorio naviku da zaspem gledajući nešto, koju njegujem još i sada.
Onda je došao Face. Bio sam sam u novom gradu, na novom faksu, s novim ljudima. Facebook je tim okolnostima bio vrlo koristan. Nisam nikad bio netko tko se povlađuje za lakovima. Nisam nikad prešao neki prosjek po broju prijatelja. Ne stavljam nešto svaki dan. Ali opet je lijepo znati tko, gdje, što, kako.
Ne samo to, nego sam i upisao novinarstvo. Svi ljudi koje sam u početku upoznavao bili su nabrijani da su informirani. Da znaju što se događa, da imaju informacijsku podlogu za priče na trosatnim kavama. A ja sam imao puno vremena.
Moja potreba da nečime zaokupim mozak i ruke, koju sam imao još od najranijeg djetinjstva , preselila se s trica i sitnica po stolu, na ekrane.
A onda su se svi ekrani preselili na ekran koji nosim u džepu, i sve je, da prostite, otišlo u…
Tjedan dana bez ekrana
Kroz zadnjih par godina, moje je buljenje u ekran mobitela postalo primjetan problem. Nisam više mogao nikako odigrati da je to neka zaigrana osobina.
Vidjelo se to u svakom aspektu mog života. Nisam možda bio jedan od onih koji dugo bulje u mobitel u društvu, ali bih si uzeo sekundu da preletim mobitel u svakoj mogućoj situaciji, osim dok igram košarku i još jednoj.
Vadim mobitel dok sam s frendovima na šanku. Pregledavam ga za vrijeme filma u kinu. I to filma koji mi se sviđa. Vadim mobitel za vrijeme koncerta, za vrijeme kolegija na poslu, za vrijeme obiteljskog ručka.
Svaki put kada ikakav nelagodan osjećaj ili misao prostruje kroz glavu, ja vadim mobitel da mi odvuče pažnju. Kad mi je dosadno, kada sam tužan, kada sam pod stresom, kada sam anksiozan, ja vadim mobitel, skrolam dva tri puta po ekranu, možda odigram partiju igrice, pogledam mejl, poruke, prognozu, naslove. Bilo što što će mi odvratiti pažnju od onoga što sam pomislio ili osjetio.
A nisam sam. Ljudi poput mene ima puno. Ima ih po tramvajima, po hodnicima fakulteta, po stazama, kafićima i cestama. Prosječna mlada osoba tijekom dana 150 puta pogleda na mobitel. Ako smo budni 15 sati na dan, to znači da na mobitel pogledamo 10 puta na sat. Svakih šest minuta.
Kada se u Facebook grupi u kojoj su moji prijatelji s kojima jednom tjedno igram poker povela zajebancija na račun toga kako štopam igru zbog gledanja na mobitel, odlučio sam reći dosta.
Pokušao sam tjedan dana ne gledati na mobitel. Izbrisao sam igrice i aplikacije portala i Facebooka, pa da vidim što će se dogoditi.
Evo što sam otkrio.
Život je sranje
U tjedan dana bez ekrana, otkrio sam jednu tužnu, ali duboko istinitu stvar od koje toliko jako želimo pobjeći.
Život je sranje. Mislim, uvjetno rečeno. Svakodnevni život je pun malih napora, besmislenih radnji koje ti jedu vrijeme, koje nemaju nikakvu vrijednost. Život je pun čekanja tramvaja, čekanja da voda provrije, velike nužde koja ne prolazi glatko. Život se sastoji od neprekidnih šetnji od tramvajske stanice do posla, od posla do pekare u kojoj kupuješ gablec, od zatupljujućih trenutaka svakodnevne dosade.
Što ste radili prošli četvrtak? Šanse su da prošli četvrtak niste radili ništa čega ćete se sjećati za tri tjedna. Prošli četvrtak će zauvijek ostati zaboravljen, kao dio mase vremena koje ste proveli na Zemlji, vremena koje nije zavrijedilo sjećanje.
Normalno je zato, da ste i prošli četvrtak, a sigurno i danas, u jednom trenutku osjetili potrebu za stimulacijom. Realno, internet je super. Internet je toliko super da od njega jednostavno ne postoji obrana. Nismo dosegli evolucijsku razinu da se odhrvamo instant zadovoljstvu koje nam može dati internet.
Sjediš u tramvaju još četiri stanice – pogledaj najljepši gol ikad postignut. U redu si u trgovini – pogledaj dečka/curu koji su se slikali polugoli samo za tvoju zabavu. U čekaonici si? Riješi ovaj kviz! Pročitaj ovaj članak! Što ti rade prijatelji? Evo zašto si sama! Evo kako smršaviti! Evo zašto buljiš u mobitel upravo sada!
To što smo toliko pred ekranima zapravo uopće nije toliko čudno. Čudno je da nismo i više.
Ljudi su važniji
Nije čudno što smo toliko na mobitelima, ali je čudno što smo toliko ignoriramo druge.
Recimo, kod moje cure u stanu puši se samo u kuhinji. To je jedna od rijetkih zabrana pušenja koju se trudim ne kršiti. Imamo tako običaj, da nakon večere ona ostane u kuhinji oprati suđe, a ja sjedim za stolom i pušim. I gledam na mobitel.
Ovaj sam se tjedan trudio ne raditi. Iako smo za večerom pretresli sve teme na dnevnom redu,iako smo si prepričali što smo radili taj dan, sad kad nisam buljio u mobitel nastavili smo pričati i dok se pralo suđe. Sad, lagao bi kada bih rekao su se u ovih tjedan dana u kojima sam se trudio ne biti na mobitelu dogodili nevjerojatni preokreti. Nije se zapravo dogodilo ništa toliko spektakularno. Ali sam se primjerice, nakon razgovora sjećao više stvari o kojima smo pričali. Neke ideje i planove smo ostvarili. Rekao sam joj o čemu sam taj dan pisao, a ona mi je rekla što o tome misli. To mi je kasnije bilo korisno. U svakom slučaju, nisam izgubio ništa, a nešto sam dobio.
Situacija na pokeru se nije puno promijenila. Ovdje nije problem toliko bio moj impuls da se uhvatim mobitela nego to da mi su partije pokera postale preduge, ali to je već druga priča. Umjesto mobitela tako sam se uhvatio gitare (koju ne znam svirati) pa je rezultat na kraju bio isti. Nisam baš pratio igru, a drugima sam i dalje išao na živce (još i više s obzirom na gitaru). Bar mi nitko nije toliko prigovarao. Tako što nisam uzeo mobitel u ruke, nisam se namjerno isključio od prijatelja pa mi nisu prigovarali. Gitara je ipak bila aktivna. Glupirao sam se s njima. Za njih. Iako sam ishod nije bio puno drugačiji, konotacija sigurno jest.
Na kolegija na poslu sam bio znatno aktivniji. Inače bi izbrojao svoje ideje, o njima raspravio pa onda čekao da mogu ići raditi, usput suptilno drkajući po mobitelu, bez previše aktivnog uključivanja u planove drugih. Ovaj sam se tjedan uključivao,komentirao i predlagao. Bio sam prisiljen pratiti što pričaju pa sam (uglavnom) pratio. Možda sam nekome pomogao. Možda sam samo bio dosadan i naporan sa svojim inputom, to neću nikada moći znati, ali su mi kolegiji u svakom slučaju bili zabavni.
U svakom slučaju, u svakoj situaciji u kojoj sam mobitel stavljao ispred živih ljudi oko sebe, suzdržavanje od mobitela bilo je od koristi, što za mene direktno, što za tuđu percepciju mene.
Nisam uspio
Na kraju, da se ne lažemo, nisam uspio.
Nisam se do kraja držao svega što sam zacrtao. Pokleknuo sam. Vozio sam se tramvajem kući s posla. Padala je kiša i svi oko mene bili su nekako umorni i usrani.
Nesvjesno sam valjda uzeo mobitel i krenuo čitati neki članak. Tek sam nakon dva podnaslova shvatio što radim.
Sutradan sam se vrtio u krevetu. Nisam mogao spavati, a po glavi su mi se motale razne gluposti. Upalio sam neku seriju na laptopu tek toliko da mi zaokupi pažnju. Zaspao sam.
Kako sam preživio tjedan dana bez ekrana? Nisam preživio. Da sam s ekranima ratovao, izgubio bih. Izgubili bi vjerojatno i vi da ste pokušali ratovati protiv tako moćnog neprijatelja. Samo probajte.
Ali nije uvijek u životu bitna samo pobjeda. Ponekad je i pokušaj dovoljan.
Navik on živi, ki zgine pošteno!
