novilist.hr
Olimpijske igre u Londonu su završile. Više od dva tjedna smo pratili domaće i svjetske sportaše koji su se natjecali u najrazličitjim sportskim disciplinama. Ove, 27. održane Olimpijske igre modernog doba ugostile su u glavnom gradu Ujedinjenog Kraljevstva skoro 11 tisuća sportaša, iz 204 svjetske nacije. Hrvatske boje su bile vrhunski predstavljene ovog puta. Ponosno možemo reći da su ovo najuspješnije hrvatske ljetne Olimpijske igre.
Sandra Perković, Giovanni Cernogoraz i vaterpolisti u domovinu nose zlato, veslački četverac srebro, a rukometaši i Lucija Zaninović broncu. Na listi najuspješnijih zemalja Hrvatska je na visokom 26. mjestu. Kada uzmemo u obzir od prije spomenutu informaciju da je ove godine u Londonu sudjelovalo 204 nacije, onda je naš uspjeh još veći.
Hrvatska na 15. mjestu, SAD tek 47.
No, ako malo promjenimo kriterije i poigramo se s brojevima možemo staviti Hrvatsku još više na listi. Ako gledamo populaciju zemalja osvajača olimpijskih medalja onda je Lijepa Naša na još višem, 15. mjestu. SAD, zemlja sa najviše osvojenih odličja u tom slučaju je tek 47.
Još jedan kriterij može biti BDP. Pošto smo gospodarski i ekonomski prilično slaba zemlja naša medalje vrijede još više. Po ovom kriteriju Hrvatska se nalazi na 19. mjestu od 204 zemlje svijeta. Usporedbe radi, SAD i Kanada su na ovoj listi 66. i 65. zemlja u svijetu.
Zadnji kriterij po kojem možemo pogledati olimpijsku listu najuspješnijih zemalja svijeta je veličina tima koji je došao u London. Ovdje uspoređujemo broj sudionika iz Hrvatske, s brojem osvojenih medalja. U ovoj smo kategoriji također u top 50. Hrvatska je na 39. mjestu. Veličina tima je zapravo najbolji pokazatelj koliko neka zemlja ulaže u sport. Velik broj natjecatelja na različita borilišta može dovesti samo zemlja koja ima kvalitetnu politiku razvoja mladih sportaša, a to naravno košta.
Norveška, Meksiko, Španjolska i Brazil iza nas
Zemlje kao što su Norveška i Meksiko iza nas su na svakoj od ovih lista, a ako uzmemo u obzir ove sve kriterije onda ostavljamo iza nas i sportske nacije, Španjolsku i Brazil.
Zaključak je taj da smo zemlja s malo ljudi i malo novaca, no i nas malo smo vrhunski sportaši. Pogotovo ako uđemo dublje u priče naših olimpijaca, vidjet ćemo da su kroz odrastanje i trening podržani i manje od minimuma. Roditelji su, prije nego državne strukture, bili često ti koji su podmetali leđa.
Možemo biti ponosni što smo tako malo zemlja koja daje toliko ljudi koji su spremni predano raditi za ostvarenje svojih ciljeva. Kada bi samo taj model bio primjenjiv na sve aspekte našeg društva.
