Oko političke nepismenosti mladih ne treba raditi veliku moralnu paniku
U svojim istupima vezano uz rezultate istraživanja Dragan Bagić i Berto Šalaj jasno su istaknuli nekoliko stvari – „stavovi u toj dobi nisu fiksni, oni su skloni promjeni“, „oko ovih rezultata ne treba raditi veliku moralnu paniku“, „ reflektiraju naš javni prostor i nedavna događanja“ „da je u istraživanju stavova i vrijednosti u mnogim odgovorima visok postotak neodlučnih što ukazuje na nesigurnost maturanata“. Međutim, mediji su se bez podrobnijeg upoznavanja s rezultatima, senzacionalističkim pristupom i površnim bavljenjem temom odlučili svaliti krivicu na one koji su u tome svemu najmanje krivi, a to su mladi.
Tako su dominirali naslovi – Poražavajući rezultati, 73% maturanata ne zna kako se zove hrvatski premijer, a u potpunu krajnost su otišli srpski mediji koji su maturante prozvali ustašama.
Posebno nepozavanje rezultata i paušalno prenošenje informacija je pokazao jedan srpski medij koji je napisao da ¾ mladih Antu Pavelića ne smatra zločincem, a čije ime se niti jednim slovom ne spominje u istraživanju. Ovakvi i slični zaključci samo pokazuju kolika je politička pismenost novinara, njihovu sposobnost analitičkog i kritičkog razmišljanja te ukazuju na koliko je potreban građanski odgoj i obrazovanje.
Rijetki mediji su prenijeli rezultate koji govore o tome da 64,7% maturanata smatra da treba zaštiti prava svih nacionalnih manjina u RH, da se njih 60,1% ne slaže s tvrdnjom da bi etnički Hrvati trebali imati veća prava od ostalih stanovnika Hrvatske ili da se njih 84,9% može zamisliti u prijateljskom odnosu s osobom druge rase, vjere ili nacionalnosti. Uz to, samo 18,4% se ne slaže s tvrdnjom da treba kažnjavati isticanje fašističkih simbola u javnosti.
Postavlja se pitanje, na koji način novinari, koji prozivaju maturante ustašama, tumače ostale rezultate istraživanja – je li mogu će da bi samo 18,4% ustaša bilo protiv kažnjavanja javnog isticanja fašističkih simbola u javnosti ili da bi 2/3 ustaša podržalo zaštitu prava SVIH nacionalnih manjina u RH. Možda pojedini novinari imaju drugačije viđenje fašističkog uređenja nego što su nam to pokazali povijesni primjeri. Naravno, cilj nije opravdavati stavove maturanata koji smatraju da NDH nije bila fašistička tvorevina. Međutim, okriviti isključivo mlade ljude koji odrastaju bez ikakvog građanskog odgoja, koji se povijesti i tumačenjima povijesti uče na stadionima, koji žive u društvu u kojem su već 60 godina tema prijepora partizani i ustaše, krajnje je podlo i nisko.
U stvaranju medijske panike niti pojedini hrvatski mediji nisu bili manje senzacionalistički te su rijetko isticali pozitivne primjere. Usmjeravajući se isključivo na neznanje i pojedine stavove maturanata, a zanemarujući pojedine pozitivne pokazatelje i ulogu sustava, pokazali su nerazumijevanje problematike. Jedan naslov tako tvrdi: „Tri četvrtine hrvatskih tinejdžera drži da NDH nije bila fašistička“, a rezultati pokazuju iduće – s tvrdnjom Nezavisna država Hrvatska je bila fašistička tvorevina ne slaže se 22,9%, niti se slaže niti se ne slaže 48,6%, a slaže se 28,5%.
Znači, veći je postotak onih koji se slažu s time da je bila fašistička tvorevina u odnosu na one koji se ne slažu s tvdnjom, a novinari su dio koji se nije izjasnio ni potvrdno ni niječno svrstali među one koji smatraju da NDH nije bila fašistička tvorevina. Postavlja se pitanje koja logika, osim želje za senzacionalizmom, vodi novinare u ovakvim zaključcima. Da je postojala želja, mogli su napisati i da, unatoč ksenofobnom okruženju koje vlada posljednjih nekoliko godina (razbijanje ćiriličnih ploča, ustaška skandiranja na stadionima, relativiziranje uzvika Za dom spremni i slično), samo 22,9% maturanata smatra da NDH nije bila fašistička tvorevina.
Također, mediji se nisu bavili problemom sustava koji učenicima niti ne osigurava sticanje političkih znanja i informiranosti. Umjesto usmjeravanja problema prema onima koji su odgovorni – prema sustavu obrazovanja, roditeljima i društvu – oni su tekstove usmjerili isključivo na (ne)znanje i stavove maturanata. Takav nekritički pristup, izostanak želje za traganjem za dodatnim informacijama i uzrocima ovakvih rezultata od strane novinara jasno pokazuje da niti njihove kompetencije i znanja ne odstupaju od rezultata koja su pokazala naša istraživanja.
Iz moje perspektive: Nikola Baketa, doktorand na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, preuzeto uz dozvolu sa goo.hr
