Osam olimpijskih događaja koji su šokirali svijet

Olimpijske igre su pri kraju i ponudile su nam mnogo napetosti koje su naši komentatori nazivali nezaboravnim. No čega ćemo se uopće s ovih Igara sjećati već iduće ljeto? Vjerojatno ničega što nije vezano za naše sportaše. Upravo zbog toga smo iskoristili priliku da iz 116 godina duge povijesti ovog natjecanja izaberemo osam događaja koji su se urezali u kolektivno sjećanje.

Jessie Owens – Berlin 1936.

Vojna mašinerija Adolfa Hitlera se pripremala u vrtlogu rata pokoriti Europu, a Igre u Berlinu su nacisti vidjeli kao idealnu priliku da svijetu dokažu arijevsku nadmoć. Činjenica jest da je Njemačka bila najuspješnija zemlja tih Olimpijskih igara, ali njihovu sreću je pokvario tamnoputi Amerikanac Jesse Owens. Apsolutno je deklasirao konkurenciju osvojivši četiri zlatne medalje, a Hitlera i naciste je najviše zabolio težak poraz njemačkih predstavnika u elitnoj disciplini, sprintu na 100 metara.

Nakon tog poniženja nacisti su se pravdali kako crnci imaju abnoramalno velike animalne ahilove tetive te da su ih Amerikanci prevarili izabravši Owensa. Navodno mu je Adolf Hitler odbio dati ruku na dodjeli nagrada, no Owens je to opovrgnuo.  

Zanimljivo je da po povratku s OI američki predsjednik Roosevelt nije želio primiti u Bijeloj kući Owensa, jer je smatrao da bi mu to moglo štetiti šansama na izborima u južnim državama SAD-a. – Nije me ponizio Hitler nego Roosevelt, kazao je kasnije i sam zlatni olimpijac.

Cassius Clay – Rim 1960.

Rimske igre su svijetu predstavile najvećeg boksača svih vremena. Muhameda Ali je tada boksao pod kako ga je kasnije nazvao svojim robovskim imenom – Cassius Clay. To ga nije smetalo da sve zadivi svojim nevjerojatnim nastupima koji su ga vodili do zlata u poluteškoj kategoriji.

Kad mu je medalja bila oko vrata Ali ju nije puna dva dana htio skinuti da bi je kasnije bacio u jezero u Ohiou kada ga nisu htjeli poslužiti u restoranu za bijelce.

Tommy Smith and John Carlos – Mexico 1968.

Igre u Meksiku 1968.održavale su se u vrijeme najvećih rasnih tenzija u SAD-u. Nakon osvajanja medalja u utrci na 200 metara tamnoputi američki natjecatelji Tommy Smith i John Carlos su umjesto da pogledaju zastavu u zrak digli šaku u crnoj rukavici prosvjedujući protiv rasizma.

– Ako pobjedim onda sam Amerikanac, a ne crni Amerikanac. Ako napravim nešto loše onda sam samo crnac. Crni smo i ponosni smo na to. Crna Amerika će shvatiti što smo napravili, kazao je kasnije Smith. Avery Brundage, tadašnji predsjednik MOO je smatrao da su se Smith i Carlos ogriješili o apolitična načela Olimpijskih igara te su izbačeni iz Olimpijskog sela.

Pokrenuli su lavinu sličnih prosvjeda te se kasnije pokazalo da su bili jedan od temelja na kojima se izgradio Američki pokret za ljudska prava. Trideset godina kasnije, 1998. godine dvojcu je uručena  nagrada za hrabrost Arthura Asha.

Teroristički napad – Munchen 1972

Najstrašnije poglavlje u povijesti Olimpijskih igara ispisano je u rujnu 1972. Kada je grupica Palestinskih terorista upala u Selo, ubila dva i otela devet izraelskih sportaša. Njemački su policajci zakazali u akciji spašavanja koja  je izvedena u munchenskoj zračnoj luci. Naposljetku poginuli svi taoci, a ubijen je jedan policajac i pet terorista. Svijet je bio u šoku ,ali su igre su nakon 34 sata stanke ipak nastavljene.

Ironično službeni moto igra u Berlinu je bio the Happy Games.

Nadia Comaneci – Montreal 1976.

Rumunjsko čudo od djeteta šokiralo je sportski svijet u ljeto 1976. Četrnaestgodišnja Nadia Comaneci je prvi put u povijesti odvježbala savršenu vježbu u nekoj gimnastičkoj disciplini. Čistu desetku je zaradila na dvovisinskom razboju, a potom i na gredi.

Njen podvig je toliko neočekivan da Olimpijska arena u Montrealu nije uopće bila opremljena semaforom koji je mogao prikazati njenu ocjenu. Na semaforu je pisalo 1.00 umjesto 10.00, a djevojčica iz Rumunjske je u prvi mah bila razočarana tako lošom ocjenom još nesvjesna da je svjetsku gimnastiku zauvijek promijenila.

Ben Johnson –  Seul 1988.

Ljubitelji atletike na Igrama u Seulu svjedočili su jednom od najvećih doping skandala u sportskoj povijesti. U utrci na 100 metara Kanađanin Ben Johnson razvalio je konkurenciju predvođenu Carl Lewisom i Linfordom Christiem usput oborivši i svjetski rekord.

Šok je nastupio dva dana kasnije kada se otkrilo da je Johnson pozitivan na steroide. Bio je to najveći slučaj sportskog varanja dokazan u to vrijeme.  

Eric Moussambani – Sydney 2000

Eric Moussambani iz Ekvatorijalne Gvineje otplivao je najsporijih 100 metara slobodnim stilom na Olimpijskim igrama u povijesti. Njegova dva konkurenta namjerno su prerano startala kako bi Eric koji je na igre stigao s pozivnicom imao dvije minute slave samo za sebe.

Kada se je Eric u posljednjih 15-ak metara gotovo utopio publika se digla na noge i ovacijama ga poticala da završi utrku. Ovaj nastup mu je priskrbio nadimak Jegulja i slavu u Olimpijskom selu. Ovaj olimpijski heroj je naučio plivati samo pola godine prije Igara.

To je trenutak u kojem se najbolje vidjela ona iskonska olimpijska poruka – Važno je sudjelovati.

Moussambani je nastupio i na igrama u Ateni i svoj rezultat od minute i 53 sekunda je spustio ispod 57 sekundi.

Zajednički korejski marš – Sydney 2000.

Trenutak u kojem natjecatelji Sjeverne i Južne Koreje, država koje se desetljećima gledaju preko nišana, koračaju pod istom zastavom jednostavno je nezaboravan. To se dogodilo tijekom otvaranja Olimpijskih igara u Sydneyu, a zastava koju su nosili je bila bijela nacrtanim plavim korejskim poluotokom. Nosila su je dva sportaša, po jedan iz svakog dijela podijeljene države.

Ideja je potekla izravno od Juan Antonio Samarancha.