Osječanka napisala majci pismo za rođendan koje je postalo hit
Mlada Osječanka Lucija Brajdić pokazala je kako za rođendanski poklon nije uvijek potrebno izdvajati novac. Ona je svojoj majci za rođendan napisala pismo. Ovaj dar proširio se društvenim mrežama i kroz par dana postao iznimno popularan.
Dirljivo pismo u kojem je objasnila svojoj majci što joj ona znači u životu i koliko joj je obilježila odrastanje, prenosimo s portala Kultura u Osijeku.
“Za početak moraš znati da mi nije uopće lagano započeti ovo pismo, a niti ga završiti jer nema dovoljno riječi kojima bi ti pokazala koliko mi značiš i zato se vraćam na početak svega kako bi mogla doći do kraja.
Ne znam, Mama moja, sjećaš li se, ali jednom kada sam bila mala, bili smo u parku i bio je neki proljetni zrak. Svijet mi se onda činio velikim, nepobjedivim i začaranim, ali tu si bila ti.
Sjedili smo na travi toga dana. Sjećam se i nešto što mi je smetalo pred očima dok sam gledala prema gore i pratila kako vjetar pomiče zelene krošnje (sad znam koje su boje) i zrake sunca koje su bježale između i borile se protiv sjene koja je padala na nas. Kažem na nas jer si me držala u krilu i, vjeruj mi, toga sam trenutka da ćeš me zauvijek držati krilu i da ću uvijek osjetiti onaj specifični miris tvoje kose koji još uvijek ne mogu razaznati i koji me začara, te učini svaki trenutak lakšim. (Sigurno se sad pokušavaj prisjetiti kad je to bilo, pusti, samo nastavi dalje, prati me.)
Da, tvoja uspavljivanja u šarenim spavaćicama koja sam uvijek
htjela imati dok sam se gušila pod tonom mirisne posteljine, tvoje oči i
osmijeh koji si imala i danas kad si me vidjela i koji me je potakao da
napišem ovo pismo. Znaš koliko me je veselilo gledanje televizije s
tobom, odlasci kod bake, učenje kuhanja (neke stvari mi ne idu),
isprobavanje tvojih cipela i odjeće, te odlasci u šetnje i kupovinu bez
sestre koja mi je samo uvijek išla na živce i smetala. Joj…
Ali onoga trenutka kad si mi je darovala, jao, osjećala sam da gorim,
svijetlim, zvala sam radio, vikala po ulici, samo da ljudi i svijet
znaju koliko sam JA sretna, ma najviše na svijetu (iako je tata želi
sina, cjoj). I sada tako mislim… Hvala ti na mojoj seki!
No, nemoj više nikada otići, molim te! Dok si bila ono kratko vrijeme na održavanju, meni je trajalo vječno, sto godina, Mamice moja. Predugo je i najmanji trenutak koji provedem bez tebe. Nemoj mi dopustiti da te povrijedim jer dok te gledam takvu, udaljenu, trga mi djelić po djelić duše. Želim te uvijek vidjeti nasmijanu jer je to tvoje najbolje izdanje.
Hvala ti što se igraš sa mnom još uvijek, što se ponosiš, što mi dopuštaš da budem slobodna i što si učinila da na taj način postanem ovo što sada jesam. I što dobro kuhaš i što se ja uvijek utovim kad dođem kući (bravo, nastavi tako).
Ti si moja ruža! Mama znaš!? Tako nježna i elegantna, a neslomljiva i snažna. Moje sunce – sjajno i vedro. Moja tajna – samo za mene čuvana. Moj mjesec – ne posustaješ pred mrakom. Moja voda – uvijek me pokrećeš. Moja ptica – ona iznad svih i slobodna!
Nema dovoljno stvari s kojima bi te mogla usporediti da ti zahvalim što si izabrala moga tatu i omogućila da moje oči uživaju u ovom svijetu, odlučila me trpjeti ovih 21 godinu (a vjeruj mi, kako svi tako i ja, potvrđujemo da to nije nimalo lako).
Što ste mi skupa darovali ovo mjesto, ovo vrijeme, ove prijatelje, ovu rodbinu, ovaj faks i cijelo vrijeme provedeno. Vjerujte mi, nikad mi nije ništa nedostajalo pa da ste i smanjili ne bi se žalila (sad nemojte jer je kasno, pa ono, nemojte si davati ideje).
Volim te Mama! I nikad ne ću moći razumjeti odakle ti toliko snage da izdržiš sve ove godine jer znam da su neke bile jako teške. Zato ti se divim i zato uvijek kad padnem se sjetim da si se ti uvijek ustala i nisi dopustila nečemu tako nevažnom, što je već palo u zaborav, da te zaustavi. Zato hoćeš i moraš, kako kaže pjesama Bijelo dugmeta, doživjeti stotu.
Evo, došla sam i do kraja, sam mi sad treba odjava, a ona je…
Napisala sam ti pismo koje je poput mene, zbunjeno, komplicirano, neobično, isprepleteno, zamuljano, uvijek s pjesmom i hranom, glasno, s previše riječi (nadam se da nisi odustala čitati), pretjeranim osjećajima, s viškom energije i sve što s tim ide (znaš me).
Nadam se da sam ti dočarala bar dio koliko mi značiš jer i sad dok pišem ove završne riječi, mi naviru samo još novije koje se ne nalaze na ovom papiru. I kad ga budeš čitala (danas, sutra, preksutra), imat ću ih još, više od zvijezda na nebu.
Sretan ti rođendan Mama!
Znaš… Želim biti ti!
P.S. Bela je divljala kad sam došla i izgrebla me. I sad si ti došla i moram završiti. I da, hrana! Wuhu!
S ljubavlju, tvoja Lucija”
