Otkrijte zanimanje: Rad u operacijskoj sali nije za svakoga
Kada netko spomene operacije, prvo što nam pada napamet najčešće su kirurzi, te njihov ugled i sposobnoti. Malo se pak zna i priča o karikama bez kojih njihov rad ne bi bio moguć – instrumentarima i instrumentarkama. Medicinski tehničari jednako su važan kotačić u operativnom stroju, a mi smo u popričali s mladim instrumentarom Aleksom Pinturom (24), koji nam je otkrio prednosti, mane i zanimljivosti ovog ne baš tako uobičajenog posla.
Instrumentari imaju vrlo važnu ulogu pri izvođenju operacija, od pripreme pacijenata i instrumenata, do asistiranja kirurzima. Njihov radni dan sve je samo ne dosadan, a o zanimljivostima ovoga jedinstvenog posla, kao i razloga zbog kojeg se odlučio raditi upravo to, ispričao nam je Aleks Pintur (24), koji radi kao instrumentar u operacijskoj sali Opće bolnice Ogulin.
Sve dobre stvari događaju se slučajno
Aleks je završio srednju medicinsku školu u Karlovcu, a staž je odradio u KBC-u Dubrava u Zagrebu. Budući da se za posao instrumentara ne može ravno iz školske klupe, poslije staža je prvo radio na internom i ortopedskom odjelu, nakon čega je slijedio neočekivani premještaj u salu.
– Premještaj u operacijsku salu dogodio mi se slučajno, kao i sve ostalo u životu. Nakon nekoliko mjeseci rada na internom i ortopediji, prije isteka ugovora ponudili su mi da počnem raditi u sali, zbog kolegice koja je otišla raditi u ambulantu. Pretpostavljam da su ciljali na tehničara, jer muškog kadra u sali dotad nije bilo. Iako je ponuda došla iznenadno, budući da sam taj posao kratko isprobao na stažu, pristao sam s oduševljenjem, rekao je Aleks.
Instrumetar uvijek treba biti ‘jedan korak ispred kirurga’
Budući da školovanja za instrumentara nema, znanje se stječe jedino radom, iskustvom i učenjem od starijih kolega. Iako u sali radi već godinu i pol, tvrdi kako do savršenog instrumentara treba proći i do pet godina rada. Instrumentar, kako kaže Aleks, mora znati toliko da uvijek bude ‘jedan korak ispred kirurga.’
Posao u sali, otkriva Aleks, vrlo je brzo zavolio. – Sviđa mi se dinamika koja katkad može izmoriti, no ona daje čar poslu. Osim toga, niti jedna operacija nije identična. Usprkos tome što mnogi imaju istu dijagnozu, operacije imaju toliko varijacija i posebnosti da posao teško može postati monoton. Uz sve to, mojoj želji da radim upravo tamo pridonosi i odgovornost koju posao donosi. Ispunjava me pomisao na ono čemu pridonosim, a kao dio operativnog tima, instrumentari su esencijalni, tvrdi Aleks.
‘Uvijek ostani sterilan’
Ipak, sama želja za radom u sali ne garantira uspješnost. Posao može biti iznimno naporan zbog potrebe za konstantnom koncentracijom, a potrebna je i psihička, ali i fizička spremnost. Najbitnije od svega je timski rad, a zdravi socijalni odnosi unutar tima uvelike pridonose kvaliteti rada i podnošenju istog, kaže Aleks, te dodaje kako je to vrlo važno, ali se ponekad zanemaruje.
Osim uzbuđenja i činjenice da u sali nikad nije dosadno, ponekad se dogode i neugodna iskustva. – Osobno nikad nisam doživio nešto previše neugodno, ali uvijek si u prilici da te pogodi mlaz bilo kakve ljudske izlučevine. Jedna je kolegica pala pod stol zato jer je pod bio sklizak, a budući da nam je svima uvijek u glavi da moramo biti sterilni, završila je na leđima s rukama u zraku, sa smijehom prepričava.
Onaj tko želi raditi u sali mora imati veliku želju za učenjem i jako dobar želudac
Iako se nekima i od samog spomena krvi zavrti u glavi, Aleks se lako nosi sa svakakvim prizorima koje ima prilike vidjeti na poslu, no nije uvijek bilo tako. Zbog prve operacije koju je gledao, pozlilo mu je, ali to je bio i zadnji put. – Kad sam ugledao leđnu moždinu oblio me znoj i smračilo mi se pred očima. Izišao sam van i spustio glavu kako se ne bi onesvijestio. Od tog dana nijedna mi operacija ne predstavlja problem. Postalo mi je to kao otvaranje haube automobila. Uz jednu iznimku, kad otvorim pravi automobil, ne razumijem ništa, u šali kaže Aleks.
Iako posao ima mnoge prednosti, kao što je učenje o ljudskoj anatomiji i fiziologiji, zna biti i dosta frustrirajuće. – Jedan od nedostatka je izoliranost, ponekad se osjećamo kao krtice, sve dok ne završi smjena, požalio se mladi medicinski tehničar.
Za one koji razmišljaju o ovom poslu, Aleks ima i par savjeta. – Tko god ulazi u salu mora ga to zanimati, i definitivno mora imati izdržljiv želudac. Stvarno mora biti netko tko je pun energije i želje za znanjem, jer će tamo konstantno učiti, tvrdi Aleks. Upravo je to ono što se njemu jako sviđa kod posla u operacijskoj sali, stoga planira dalje školovanje i edukaciju, ali salu ne namjerava napustiti.
