Otkrijte zanimanje: Redatelju su kadrovi u glavi od 0 do 24
Vanja Vascarac je 32-godišnji redatelj koji je iz Zagreba otišao u SAD, gdje je završio Savannah College of Art and Design te studirao Film i televiziju pri Školi digitalnih medija. U nastavku pogledajte koji je film zaslužan što je Vanja danas redatelj te upoznajte jedno od zanimljivijih poslova kojim se možete baviti.
Ako ste se ikad pitali kako bi izgledalo da ste redatelj, upravo to imate priliku saznati. Napravili smo intervju s 32-godišnjim redateljem Vanjom Vascarcem, koji se rodio i odrastao na Črnomercu u Zagrebu, školovao u SAD-u, a objasnio nam je kako je redateljstvo poziv bez radnog vremena ili gašenja mobitela. Ukratko nam je otkrio koje su njegove obaveze, pozitivne i negativne strane posla te kako nikada ne planira prijeći ispred kamera.
www.facebook.com
S: Zašto si postao redatelj i kad si shvatio da te to privlači?
V: Od malih nogu sam crtao i slikao. Kao dijete sam prvo htio biti arhitekt, a nakon što me moja pokojna nona odvela u posjet svom schulkolegi Borivoju Dovnikoviću u Zagreb Film, odlučio sam da želim raditi crtiće.
Upoznao sam Joška Marušića i vidio kako crta svoj novi film, koji sam kasnije vidio na TV-u, te sam shvatio kako taj posao rade ljudi od krvi i mesa. Kasnije sam vidio Kubrickovu ‘2001 – Odiseju u svemiru’ i definitivno odlučio da se do kraja života želim baviti pokretnim slikama.
S: Kakve su bile reakcije u obitelji?
V: Mama me podržavala u svakoj mojoj ideji, osim ako ne bi bila doista krajnje apsurdna. Najviše sam se bojao kako će tata reagirati, ali stari je rekao: ‘Sine, ako misliš da možeš – go for it!’. Tako da nije bilo nekih velikih trauma.
S: U kojoj mjeri posao redatelja utječe na privatni život te koliko stresa veže?
V: Vodiš veliku grupu ljudi i odgovoran si za uložen novac, koji ako je reklama u pitanju, bilježi stotine tisuća kuna za 30-tak sekundi. Ali se brzo navikneš i tim se ne opterećuješ, pogotovo kada oko sebe okupiš odlične suradnike. Vremena nikad dovoljno jer redateljski posao nije ‘od 9 do 5’, a mobitel se nikad ne gasi. Stalno zvone pozivi, Skypeovi, WhatsApp, Viber, sms, mms i slično. Ali danas tako postaje u svakom poslu. Najbitnije je to što, kad radiš ono što voliš, taj posao više i ne promatraš kao posao. To je poziv, time se baviš i kadrovi su ti u glavi od 0 do 24.
S: Koje su pozitivne, a koje negativne strane tvog zanimanja?
V: U ovom poslu svaki dan upoznaješ nove i zanimljive ljude, propitkuješ svoje stavove i zapažanja te upoznaješ nove načine razmišljanja. Ponekad idete na mjesta i upadate u situacije koje bi vam se teško dogodile u svakodnevnom životu. Zaustavljate promet za snimanje, visite sa 40-metarskog bungeeja da bi dobili kadar koji vam se sviđa, obilazite džunglu u Indiji jer tražite dobru lokaciju, upoznajete sve vodeće svjetske DJ-eve jer vam baš oni trebaju za jedan dokumentarac.
S: Otkud crpiš inspiraciju i kako izgleda proces nastanka filma?
V: Ideje dolaze iz svih smjerova, na primjer priče koje ste čuli, novine, zanimljiva arhitektura, dobra izložba, interestan blog. Proces nastanka zavisi od osobe do osobe jer svako nađe put koji mu paše. Ja često prvo vidim zanimljivu lokaciju pa oko toga gradim priču, ili imam grubu ideju pa uključim druge ljude.
Volim raditi s drugima na scenariju, jer nekad izgubiš objektivnost, a najviše jer volim suradnju s inteligentnim i kreativnim ljudima. Dakle, prvo napišeš sinopsis, razradiš likove te pišeš scenarij. Onda pofotkaš sve kadrove ili nacrtaš storyboard. Tu je u priči i producent koji će u tom trenutku vjerojatno izgubiti glavu kad vidi koliko bi sve to moglo koštati.
S: Što si prvo snimio u svojoj karijeri?
Prvo što sam snimio je SF inspiriran Zvjezdanim stazama sa svojim školskim kolegom Tomislavom Tomaševićem. To je bilo vrijeme prije prave digitalne revolucije tako da smo morali snimati kadar za kadar, kako će biti u finalu. Nismo imali gdje montirati, a imali smo 14 godina.
S: Koji ti je najdraži film na kojemu si radio i zašto?
V: Svaki mi je jednako drag, no izdvajam ‘Insomniac’, koji sam radio u SAD-u na faksu, jer je obilježio jedan dio mog života i bio prvi ‘ozbiljan’ rad i zbog kojega sam vidio festival u Cannesu. Jednako mi je drag i posljednji ‘Carver je Mrtav’, koji je premijerno bio na ZFF-u, s Jankom Popovićem-Volarićem, Ivom Mihalić i Vili Matulom, smješten u Zagreb 80-ih godina. On je nastao kao diplomski rad producenta Srđana Krnjajića, mog dragog prijatelja i suradnika.
Trenutno imam gotov scenarij za dugometražni film (došlo je i to vrijeme), završavam jedan eksperimentalni film o nogometu te dokumentarac o 10 godina, sad već svjetski slavnog, kluba na Zrću – Papaye. Pripremam se za put na Berlinale, gdje sam svake godine, a zatim u Hong Kong na Asian Film Market.
S: Jesi zadovoljnan zaradom i može li se od nje solidno živjeti?
V: Može, ito ne samo kao redatelj. Rade se filmovi, reklame, spotovi, korporativni filmovi, virali, TV emisije, serije i slično. Danas je cijela je filmska industrija bar 10 puta veća, nego kada sam ja bio u srednjoj.
Trenutno je kriza, ali zar u Hrvatskoj nije kriza od kraja 70-ih, uz kratke pauze, u svemu i uvijek? Uostalom, Hrvatska se radi niza probitačnih pojedinaca i sjajnog rada Hrvatskog Audio Vizualnog Centra, ponovno otvorila za strane koprodukcije, a domaći filmovi su ponovno gledani.
Uostalom, dolazi nova i zanimljiva generacija režisera kao što su Nevio Marasović, David Kapac, Ivan Livaković, a TV-serija ‘Počivali u miru’ od Kristijana Milića i Gorana Rukavine je bez presedana najbolja serija u novijoj hrvatskoj povijesti. Domaća kinematografija ulazi u jednu novu fazu, možda najbolju još od ranih 70-ih!
S: Razmišljaš li o tome da se okušaš kao glumac?
V: Ne dolazi u obzir! Ostajem iza kamere. Iako moram priznati da sam u SAD-u glumio u par studentskih vježbi, uglavnom ruske kriminalce koji pričaju loš engleski i furaju kožnjake.
S: Što savjetuješ mladim ljudima koji žele postati redatelji?
V: Samo radite. Filmove možete za početak snimati na iPhoneu, pa kasnije na fotoaparatu, a montirati doma na laptopu. Digitalna revolucija je film približila slikarstvu u smislu dostupnosti tehnologije. Možda najbitnije od svega – igrajte se. Radite s ljudima koji slično razmišljaju, ne opterećujte se rezultatom i samo radite.
I bitno – gledajte filmove: stare, nove, američke, azijske, rumunjske. Pratite umjetnost, dizajn, arhitekturu te putujte ako možete. Sve ove stvari su polazišne točke za nove načine razmišljanja u godinama koje slijede, a kojih još možda niste ni svjesni.
