[Otkrijte zanimanje] Svjetioničar – Posao pod pokroviteljstvom svjetla
Mario Milin Ungar, Makaranin s trenutnom adresom na najstarijem jadranskom svjetioniku ‘Savudrija’ peta je generacija svjetioničara u obitelji. Svoj posao živi i uživa, a za svjetionik je toliko vezan da je i sudbonosno ‘da’ izrekao upravo na njemu.
Mario Milin Ungar / osobna arhiva
Prvi puta je na svjetionik kročio kao beba s dva mjeseca i dva dana, a s obzirom na to mu je otac bio svjetioničar može se reći da mu je taj posao u krvi. U intervjuu nam je Mario Milin Ungar otkrio pregršt zanimljivosti i detalja o svakodnevnom životu svjetioničara.
Koju priču krije svjetionik ‘Savudrija’ ?
Prije svega, volio bih reći da mi svjetioničari, kad kažemo svjetionik, podrazumjevamo sve što spada i pripada svjetioniku, ne misleći samo na kulu i svjetlo. U ovom slučaju sve što je opasano ogradom je svjetionik.
Svjetionik ‘Savudrija’ najstariji je svjetionik na Jadranu. Sagrađen je na istoimenom rtu davne 1818. godine. Zbog potrebe sigurnosti plovidbe Jadranom rodila se ideja da se osvjetli put za siguran prolaz brodova noću koji su onih vremena plovili za Trst i sjeverni Jadran kao glavne luke Austro-Ugarskog carstva. Svjetionik Savudrija sastoji se od tri djela. Zgrada s kulom, velika i mala kuća koje su povezane visokim zidinama. Unutar njih nalazi se dvorište. S prednje strane zidina nalazi se velika cisterna koja je nekada služila za prikupljanje vode.
Zgrada i kula su od klesanog kamena.
Unutar kule do vrha vode 142 kamene stepenice u krug. One su ugrađene u zid kule. Sama debljina zida kule i zgrade varira od 1,5 – 2 metra. Na vrhu kule nalazi se krletka sa svjetlom.
Svaki svjetionik ima svoju svjetlosnu karakteristiku, u ovom slučaju 3 bljeska u grupi i jedna tama, sve zajedno 30 sekundi. Ona služi kao orijentacija na moru. Svaka nautička karta ima upisane karakteristike svakog svjetionika.
Za Savudriju se veže jedna legenda. Kažu da je neki grof s bečkog dvora upoznao mladu Hrvaticu na balu i odlučio sagraditi svjetionik kao njihovo ljubavno gnijezdo- Nažalost ona umire od plućice na dan završetka gradnje. Ima li tu istine, ne znam, ali tu i tamo se nešto čudno čuje u kuli.
Zašto baš svjetionik?
Po zanimanju sam svjetioničar, a po struci kuhar, komercijalist i svjetioničar. Doduše 16 godina sam kuhao po raznim restoranima i mogu s ponosom reći da sam ispekao zanat.
Na svjetionik sam došao još kao beba s dva mjeseca i dva dana i to na svjetionik ‘Mulo’ kod Šibenske Rogoznice.
Rođeni sam Makaranin, Dalmatinac opran morem i osušen suncem. Na svjetionik sam došao s ocem, majkom i bratom jer mi je otac bio svjetioničar. Stjecajem okolnosti otac dobiva premještaj na Savudriju i 1986. selimo iz Dalmacije. Prije dvije godine otac odlazi u mirovinu, a ja se javljam na natječaj za popunu radnog mjesta svjetioničara i kao dite svitla, srasto’ i odrasto’ na kuli, dobivam posao. Moram priznati da sam svjetioničar s pedigreom, peta generacija svjetioničara u obitelji.
Jedan radni dan na svjetioniku?
Moj radni dan počinje rano i završava kasno. Nema dubokog sna jer svjetlo te treba i ne voli da previše spavaš. Svaki radni dan se ujutro javljam šefu plovnog područja, kojeg bi rado ovim putem pozdravio! 🙂
Poslije obilaska svjetionika i kavice, prema uputama šefa ili vlastitim odabirom, odlučujem što ću raditi.
Budući da je svjetionik kao žena, nema nikakvog zanemarivanja i opuštanja, a kako ste sami, posla ne fali, od tehničke naravi, bojenja, zidanja, košenja trave, raznih sitnih i velikih popravaka u skladu s mojim mogućnostima. Najviše se radi vikendom jer tada telefoni ne zvone pa se upustim u posao cijelim duhom. Da dan traje 48 sati malo bi bilo, jednostavno vas tjera da radite i to s ponosom.
Kuhinja me pretvorila u radnika pa kad mi netko kaže da su Dalmatinci lijeni, strpao bi ga u top. Prijatelji znaju da kad radim valja me izbjegavati jer koga god vidim odmah ga zaposlim. Najdraže su mi noći jer ima tu posla i za po noći.
Sad tek shvaćam oca kad kaže ‘da je najljepše dane proveo noću!’
Ljepote i izazovi ovog posla?
Najljepše u mom poslu je sve, autonomija obveza, želja, ma sve, i još kad ste u takvom objektu gdje uđete na jedna vrata i izađete na drugom kraju, kao u dvorcu, malo gore, malo dolje, kad vas netko preko ograde promatra misli da ste klonirani jer mu nije jasno koliko vas ima.
Najtežeg u mom poslu nema jer vjerujem da svako tko voli svoj posao ne može reći da je nešto teško. To kao da kuhar koji voli kuhati kaže da mu je teško na prosječnoj temperaturi kuhinje od 40 stupnjeva teško raditi.
Svjetionik / osobna arhiva
Tko može raditi na svjetioniku?
Na svjetioniku može raditi svatko tko može podnijeti samoću, vrijeme i posao. Onaj koji je čvrstog i oštrog karaktera, borben i ne boji se svega, ali mora imati dozu straha i poštovanja prema svemu što mu može ugroziti život.
To je stil života i ako ga prihvatiš, na konju si, a ako ne, mijenjaj smjer.
Najbitnije je da nemate strah od visine jer kako bi oprali stakla i kristale, a gdje je još bojanje krletke. Vještine su potrebne sve, a to i traže na prijemu za posao svjetioničara. Morate znati ovladavati raznim alatima, a i kemiju malo poznavati da sami sebe ne otrujete. Mornarske vještine i poznavanje mora vam je obaveza, ukratko, morate biti profesionalni amater u svemu, jednostavno to je stil života.
Pamtite li kakve anegdote sa svjetionika?
Anegdota ne fali u ovom poslu, ružne i tužne zaboravljate, lijepe prepričavate. Malo je teže ljeti jer smo na kopnu pa vam se svali brdo turista koji iz dosade gnjave pitanjima, pa vam ulaze u ogradu pored tabli ‘zabranjen pristup’ i šetaju tražeći nešto samo njima poznato pa im nije jasno zašto ih ne želite pustiti na kulu, oni su ipak turisti i tako.
Doduše, najdraža mi je anegdota kad mi je supruga rekla sudbonosno ‘da’ na vrhu svjetionika pred matičarem i svjedocima. Tako smo ušli u povijest kao prvi i jedini par koji se oženio na vrhu najstarijeg svjetionika na Jadranu. Ovim putem pozdravljam sina Adriana i suprugu Andreu:)
I za kraj, posao svjetioničara je posao pod pokroviteljstvom svjetla, svjetla koje te čuva i navodi.
