Otkrijte zanimanje: Za 1600 kuna predaju povijest i rade s djecom s poteškoćama
Ana Livojević i Ivan Librić završili su studij povijesti na Hrvatskim studijima, nakon čega su se odlučili baviti jednim od najčasnijih zanimanja koja postoje – podučavanjem. Ovo dvoje mladih povjesničara nisu gledali na novac pri odabiru profesije, a trenutno su pripravnici u osnovnoj školi te mjesečno za svoj rad dobiju 1600 kuna. Uz to što predaju mladim generacijama i slušaju predavanja i seminare, rade i s djecom s poteškoćama u razvoju. U razgovoru za srednja.hr otkrili su kako svoje zanimanja ipak nizašto ne bi mijenjali.
Nastavničko zanimanje jedno je od najcijenjenijih zanimanja koja postoje, no to se baš i ne vidi na plaći ljudi koji obrazuju i odgajaju mlade generacije. Tim se poslom trebaju baviti samo oni koji zaista vole drugima prenositi ljubav prema području za koje su se školovali, a upravo s takvima smo razgovarali kako bismo otkrili kakav je osjećaj iz školskih i fakultetskih klupa prijeći iza katedre. Ana Livojević i Ivan Librić koji su završili studij povijesti na Hrvatskim studijima danas rade kao pripravnici u osnovnim školama, gdje predaju, slušaju seminare te uz sve to, rade s djecom koja imaju poteškoća u razvoju. Kako je to raditi s djetetom koje pati od cerebralne paralize ili s učenikom kojeg muči ADHD otkrili su nam u vrlo otvorenom razgovoru.
‘Rad s djecom s poteškoćama jako je naporan, a većinu stvari naučila sam na svojoj koži’
Ana Livojević u ‘Osnovnoj školi Vjenceslav Novak’ u Zagrebu počela je raditi još kao apsolventica preko studentskog ugovora, a imala je radno mjesto asistenta u nastavi. Njezin je posao bio raditi s djetetom s cerebralnom paralizom, što je bio malo teži način ulaska u sustav školstva. Sama je priznala kako je rad s takvom djecom izuzetno težak posao, kako na fizičkoj tako i na psihičkoj razini. Iskustvo koje je imala u tom poslu je dvostruko.
– Godinu dana radila sam s djevojčicom koja je bila u kolicima i taj rad je bio izuzetno naporan, psihički. Trenutno radim s dječakom s kojim su roditelji napravili jako puno te je on u velikoj većini stvari samostalan. Prilagodba u radu s djecom s cerebralnom paralizom bila je teška, jer nikada se ranije nisam susrela s takvim nečim. Prošla sam neke seminare i slično, na koji način i kako raditi, ali većinu toga naučila sam na vlastitoj koži, odnosno kroz praksu. Najveća opasnost postoji u pretjeranoj povezanosti uz dijete i njihov neuspjeh u rezultatima testa i shvaćati kao vlastiti neuspjeh, no s takvim stvarima čovjek se nauči nositi s vremenom, objasnila je Ana.
‘1600 kuna mjesečno je mizerna cifra za ono što radim’
Sada kada je pripravnik koji za svoj rad dobiva 1600 kuna mjesečno, smatra kako nikako nije pravedno plaćena, jer u tom poslu obavlja sve. Sluša satove, predaje, radi s djetetom i cijelim razredom, odlazi na razna predavanja i slično te dodaje kako je pretrgana od posla, a plaćena mizernom cifrom. Svejedno ovaj posao ne bi mijenjala ni za koji drugi, zbog odličnog osjećaja koji ima kada radi ono što voliš, bez obzira na sve popratne loše stvari. – Imam malo iskustva u predavanju, ali za mene je to nešto super. Odličan je osjećaj raditi ono što voliš bez obzira na kašnjenja plaća, ogromne papirologije i nemogućnosti pronalaska stalnog zaposlenja. Lijepo je kad mladi slušaju ono što imaš za reći, a s mladim ljudima i malim intelektualcima divno je raditi, rekla je Ana iskreno.
Njezin kolega Ivan Librić slaže se s njezinim riječima, te također ovaj posao ne bi nizašto mijenjao. Povijest jako voli i želio je svoja znanja prenijeti i drugima, a trenutno predaje u OŠ Milana Langa u Bregani, učenicima od petog do osmog razreda. Rad u školi smatra najljepšim pozivom koji postoji. – Rad u školi je posebno lijep poziv. Najljepši posao ali i poziv rad s djecom jer oni su najiskrenija publika i najveći pokretač u poslu i životu. Kada imaju mnoštvo pitanja, interesa i želja za pojedine povijesne teme i kada su aktivni na satu najveća su radost u poslu svakog profesora pa tako i mene, rekao je Ivan.
Svoj poziv ne bi mijenjali ni za koji drugi
Ipak, rad s djecom ima i svoje poteškoće, koje su u moderna vremena sve izraženija, a poseban je izazov takvoj djeci pomoći. – Učenici dolaze u školu s problemima koji ih muče kojih je nažalost sve više i sve su kompliciraniji zbog sveopće teške situacije. Ikoliko se kod pripremili i bili stručni teško je učeniku kojemu su npr. roditelji u postupku razvoda braka, približiti neke povijesne događaje i zainteresirati ga za njih. Vidjeti na licima učenika žalost zbog nekih situacija ili životnih okolnosti svakako je vrlo teško za svakog profesora, otkriva mladi profesor.
Novac nije faktor kod odabira ovog zanimanja
I on uz predavanja radi s djetetom kojem dodatno pomaže u nastavi. Priznaje da je rad s učenikom koji pati od ADHD-a (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje) izuzetno naporan. – Rad s učenikom koji ima poremećaj pažnje svakako je dosta iscrpljujuć, jer neke napretke teško da možete vidjeti, pogotovo u kratkom periodu, objasnio je Ivan, koji također smatra kako je naknada koju primaju za svoj rad nije nimalo ohrabrujuća niti poticajna, pogotovo kada pet godina uložite u studiranje.Ipak, za njih je i to bolje nego sjediti kod kuće i gledati kako vrijeme prolazi.
Ana i Ivan složili su se u jednom – svatko tko voli ljude i djecu trebao bi se baviti odgojem i obrazovanjem, koliko god je takav posao podcijenjen. Novac nije i ne bi trebao biti razlog zbog kojeg će se itko odlučiti upravo na taj poziv.
