Ova je škola učenicima lani ograničila uporabu mobitela. Sad hrle u knjižnicu na novu aktivnost
Izostanak socijalizacije, sve manje empatije i lošije čitalačke i sposobnosti pisanog izražavanja – sve ovo kod učenika su primijetili u Osnovnoj školi Monte Zaro u Puli. Bilo je jasno da je jedan od uzroka prekomjerna uporaba mobitela. Hodnici su pod odmorima uglavnom bili ispunjeni grupama učenika koji stoje nad ekranima, umjesto da se igraju ili razgovaraju. Pa su u siječnju 2023. donijeli odluku o tome da se mobiteli u školi ne koriste, osim ako to nastavnici najave ranije, za potrebe nastave. Sada, 15 mjeseci kasnije, vidljivo je koje je benefite imao takav potez.
Prizori iz knjižnice u Osnovne škole Monte Zaro Pula | foto: srednja.hr
Šestašica Dunja iz Pule mobitel je počela koristiti u dobi od 10 godina. No, za razliku od velikog broja svojih vršnjaka, uređaj ne smije koristiti u školi – niti pod odmorom, a dakako, niti na nastavi. Osim ako joj to nastavnici dozvole u svrhu izvedbe nastave.
‘Knjižnica prije nije bila ovako puna’
Naime, njena Osnovna škola Monte Zaro u Puli takvu odluku o takvom ograničavanju uporabe mobitela donijela je još početkom 2023. godine.
– Prvo mi je bilo malo čudno, ali onda se je većina nas učenika naviknula na to. Sada se više ni po hodnicima ne može vidjeti da su učenici na mobitelima. Većina učenika sada je krenula i u knjižnicu, prije nije bila toliko puna, a pod odmorima odlaze i u dvorište na igru, priča nam Dunja.
Sada mobitel koristi samo kod kuće, otprilike sat vremena u danu i to uglavnom za potrebe izrade zadaće i kada treba pronaći neke informacije na internetu.
– Moji roditelji bili su sretni kada su čuli da će škola ograničiti uporabu mobitela, znaju koliko da je ova generacija previše vezana uz elektroničke uređaje, kaže nam Dunja.
Učenica Dunja, Osnovna škola Monte Zaro Pula | foto: srednja.hr
Sve slabiji izričaj učenika: ‘Postalo im je teško napisati jedan sastavak’
Naš nedavni redakcijski posjet Puli bio je prilika da porazgovaramo s ravnateljicom Osnovne škole Monte Zaro, Brankom Sironić Buić. I da iz prve ruke, godinu dana kasnije, doznamo kakve je rezultate mjera polučila. Kaže, tek su si sada, kad je mjera već neko vrijeme na snazi, u potpunosti osvijestili koliko je problema uzrokovalo prekomjerno korištenje mobitela kod djece.
Na početku našeg razgovora Sironić Buić prevrće film unatrag i govori nam o tome kako su se uopće odlučili ograničiti uporabu mobitela.
– Sve je bilo detaljno promišljeno. Postojao je veliki, ometajući čimbenik na nastavi, iako je u kućnom redu stajalo da se mobitel tijekom nastave ne koristi, osim ako to ne najavi učitelj. Oni su mobitel mogli koristiti samo pod odmorima, a pod nastavom ga staviti u kutije. Međutim, neki su ga ostavljali u torbama, pa bi mobiteli zvonili, neki bi gledali poruke, a ponekad je bila riječ o pozivima i porukama roditelja. Stručna služba i učitelji primijetili su da je kod djece vidljiv manjak pažnje, da su rastreseni, da se stalno negdje vrte. Ali i da je kroz godine postao slabiji usmeni i pisani izričaj učenika – pri pisanju većih cjelina postalo im je teško napisati jedan sastavak. Pisali bi jako kratke rečenice s dosta grešaka, a zamijećen je i manji fond riječi kojim djeca vladaju u odnosu na prijašnje generacije, govori Sironić Buić.
Slale su se neprimjerene poruke, neovlašteno snimali učitelji i drugi učenici
To nisu bili jedini problemi. U razgovoru s učenicima uvidjeli su i da ponekada dolazi do nerazumijevanja i neraspoznavanja emocija druge djece. Školarci jednostavno nisu razumjeli da su nekog povrijedili. Drugim riječima, čini se da ih je neprestano gledanje u ekran i komunikacija posredstvom tehnologije, uz zatvaranje škola tijekom korone, pomalo ‘ohladilo’.
– Događalo se i to da su se pisale neprimjerene poruke u školi za vrijeme nastave i odmora, pa smo na rješavanje tih problema morali gubiti vrijeme. Dolazilo je i do neovlaštenih snimanja učitelja i učenika i objave tih fotografija i snimaka ondje gdje ne bi trebale biti objavljene. Srećom, ti slučajevi nisu bili jako teški, uspjeli smo ih riješiti s roditeljima i djecom, većih problema nije bilo, ali se je toga počelo gomilati, navodi ravnateljica i dodaje da je često dolazilo i do gubljenja uređaja u školi.
I sami učenici su, govori nam dalje, shvatili da se prekomjerno korištenje mobitela loše odražava na njih. Da previše sjede, da nemaju volje izaći na igru kada ih netko pozove samo zato što ne bi željeli propustiti razgovore u online grupama. Iako je OŠ Monte Zaro imala projekte kroz koje je osvješćivala školarce o odgovornom korištenju tehnologije, shvatili su da će ipak biti potrebni i dodatni koraci.
– Znali smo da pojedina djeca moraju imati mobitele, ali smo morali doći do toga da ih u školi ne koriste, osim ako to učitelj ne najavi. Jer smo željeli postići da se više druže i razgovaraju, da se igraju pod odmorima, a ne stoje nad mobitelima. Htjeli smo smanjiti broj intervencija, budući da su jedni drugima svašta pisali, a ponekad i dovodili svoje roditelje u neugodnu situaciju. Plan je bio i potaknuti ih da češće posjećuju školsku knjižnicu, prepričava ravnateljica.
Ravnateljica Branka Sironić Buić, Osnovna škola Monte Zaro Pula | foto: srednja.hr
Učenicima je prije odluke ona detaljno obrazložena
Potom nam detaljno objašnjava i kako je tekla procedura nakon što je na učiteljskom vijeću predložena izmjena kućnog reda na način da se za vrijeme boravka u školi ne koriste mobiteli. Provedena je, za početak, rasprava s učeničkim vijećem. Predstavnicima učenika je argumentirano obrazložen prijedlog, a na satima razrednika su razrednici dodatno razgovarali s učenicima.
– Učenici do šestog razreda bez problema su rekli ‘da, ne treba nam mobitel’, ali učenici sedmih i osmih razreda malo se jesu pobunili. Međutim, bilo je i sedmaša i osmaša koji su rekli da u školi ionako nisu previše koristili mobitel i da im ta odluka ne smeta jer će se tako više družiti i neće biti mjesta nasilju na internetu, priča ravnateljica.
Prijedlog je potom upućen na vijeće roditelja. Ravnateljica kaže kako se pribojavala njihove reakcije i nije bila sigurna da će on biti prihvaćen.
– Međutim, praktički nisam niti progovorila, s oduševljenjem su članovi vijeća roditelja to prihvatili, rekavši da je to nužnost jer i oni sami kod kuće primjećuju da teže komuniciraju s vlastitom djecom, da ih teže izvlače van, da čak zbog mobitela gube i mogućnost kontrole nad djecom zbog sadržaja. Iskazali su pozitivno mišljenje uz misao da se sati bez korištenja mobitela moraju povećati jer se susreću i s ovisničkim ponašanjima te da ih posebno smeta sjedilački način života neke djece te manjak komunikacije uživo, prisjetila se Sironić Buić.
Učenici su odmah počeli više razgovarati i igrati se
Nakon pozitivnog mišljenja roditelja školski odbor je usvojio tu izmjenu kućnog reda i 17. siječnja 2023. je ona stupila na snagu. Učenici su, dakako, imali period za prilagodbe. Dobili su uputu da mobitel mogu koristiti tek kada nastava završi i izađu iz škole, a u slučaju da se hitno trebaju javiti roditeljima u svakom se trenutku mogu obratiti djelatnicima škole.
– Odmah je bilo vidljivo da učenici više razgovaraju, više se igraju, a morali smo raditi i na njihovim međuvršnjačkim sukobima, ali sada više ne onima koji se događaju putem mobitela, nego onima koje smo prije skoro iskorijenili, običnim svađama. Ali otkako su mobiteli ograničeni, nije više bilo niti jedne intervencije, zbog primjerice, neprimjerenih poruka te se smanjio broj pedagoških mjera. Samo je jedan dječak dobio opomenu nakon što je višestruko upozoren da ne vadi mobitel, a nije poslušao, kaže ravnateljica.
Kada je riječ o stranim učenicima, primjerice onima iz Ukrajine, njima je, dok ne nauče jezik, dozvoljeno da koriste mobitel za pomoć Google prevoditelja.
– Dogodi se da dijete izvadi mobitel, međutim lijepo ih zamolimo da ga spreme u torbu, što svi i poslušaju. Ako se dobro pripremi ovakva odluka, ako postoje dobra obrazloženja, ako se obrazloži da je to za dobrobit djece i objasni im se da se djeca za poziv u svakom trenutku mogu obratiti nama, nema niti problema s roditeljima. Tako da smo postigli barem to da su djeca barem te sate koje provode u školi dalje od ekrana, zaključuje Sironić Buić
Učenici dolaze u knjižnicu, obožavaju igrati šah
Knjižničarka Dragica Pršo ne skriva svoje oduševljenje ovom mjerom škole, kaže nam kako joj je to jedna od boljih odluka koje su donijeli. Potvrđuje nam već ono što su rekle učenica Dunja i ravnateljica – da je knjižnica pod odmorima prepuna. U to smo se uvjerili i sami kad smo nakon zvuka zvona prošli kroz vrata knjižnice.
– Djeca su sada otvorenija jedna prema drugima. Dolaze u knjižnicu i ovdje igraju šah. Nabavila sam više setova šahova, tako da mi dolaze. Imamo i jastuke pa si sjednu u kut i razgovaraju. I inače je za vrijeme odmora knjižnica bila posjećena, djeca su dolazila, ali sada nisu na mobitelima nego igraju šah, kaže nam Pršo.
Ne može se, naglašava, reći da učenici ne čitaju ili ranije nisu čitali. Štoviše, u školi postoji i književni klub. No primjećuje jednu promjenu kod mlađih generacija – da učenici više ne vole duge tekstove s opširnim opisima i monolozima, sada sve više zanimaju kraće priče, grafički romani i stripovi.
Veliki pad koncentracije
Pitamo knjižničarku kako komentira potez Švedske koja je jesenas odlučila vraćati tiskane materijale u škole umjesto digitalnih. Podržava ga, odgovara nam. Štoviše, stava je da bi ovaj primjer trebale slijediti i druge države.
– Učenicima je jako pala koncentracija. Oni u komadu mogu pročitati možda dvije, tri stranice i onda stanu, naučeni su na ‘skrolanje’, na brži način dolaska do informacije. Čitaju samo naslove, ne čitaju dubinski i s razumijevanjem, nego površno. To je dovelo do lošijeg izražavanja, imaju uži vokabular, ne znaju neke starije riječi i arhaizme koje smo mi u njihovoj dobi znali, ali i neke novije. I bolje znaju engleski nego hrvatski, navodi Pršo.
No nije problem samo nepovoljan utjecaj na učenje. I ona, kao i ravnateljica, ističe problem manjka socijalizacije djece i sve lošije međusobne komunikacije.
– Mislim da bi trebalo možda na razini Ministarstva donijeti neki naputak ili odluku da se korištenje mobitela u školama ograniči, zaključuje knjižničarka Pršo.
