Ovi školarci osobe s Downovim sindromom uče ugostiteljstvu: ‘Brzo razvijete prijateljstvo’
Down sindrom donosi brojne izazove, a osim fizičkih i mentalnih poteškoća, tu su i predrasude te diskriminacija. No, u Strukovnoj školi Eugena Kumičića u Rovinju, diskriminacije nema. Kroz projekt PAPO učenici ove škole osobe s Downovim sindromom uče osnovama ugostiteljstva. U suradnji s Down sindrom centrom Pula, njihovi korisnici se uče vještinama za samostalnost, a srednjoškolci razvijaju empatiju i solidarnost.
Galerija 19 Fotografija
Otvori
Rovinj je jedan od pravih dragulja turizma u Istri. No, pitoreskna luka i skrovite kamene uličice po brdu koje vode do Crkve sv. Eufemije nisu dovoljne za privlačenje turista. Čak i unatoč zanimljivoj skulpturi svetice koja s tornja bdije nad cijelim gradom. Naime, treba vam i dobar kadar koji se razumije u turizam. Upravo tu leži prava vrijednost Strukovne škole Eugena Kumičića u Rovinju. Među zanimanjima koje nude svojim učenicima, ističe se više zanimanja vezanih uz turistički sektor: trogodišnji programi za kuhare, slastičare i konobare te četverogodišnji program za hotelijersko-turističkog komercijalistu.
Projekt PAPO: Zbližavanje srednjoškolaca i osoba s Downovim sindromom
Stoga ne treba čuditi da je školski restoran ove škole vrlo aktivno mjesto za vrijeme nastave. Kao što smo vidjeli tijekom naše posjete, srednjoškolci iz prve ruke praktično uče što znači raditi u ugostiteljstvu. No, osim pripreme novog kadra za rad u turističkom raju Rovinja, ovaj restoran ima i još jednu, humanitarnu svrhu. Kroz Projekt PAPO, Strukovna škola Eugena Kumičića već 17 godina surađuje i s Down sindrom centrom Pula u kojoj osobe s Downovim sindromom uče osnove rada u kuhinji i posluživanju.
Kroz ovaj projekt iza čijeg se akronima skriva moto ‘Pokušaj, analiziraj, ponovi i odlučno nastavi’, osobe s Down sindromom se uče samostalnosti, a srednjoškolci ove rovinjske škole, empatiji i solidarnosti. Voditeljica projekta je Sandra Živolić, majstor slastičarka i samostalna kuharica koja u ovoj školi svoje znanje prenosi novim generacijama od 1994. godine. U razgovoru za srednja.hr, prisjetila se da je ova suradnja krenula 2007. godine. Sve zahvaljujući ‘Eugenijadi’.
– To je naš izbor za miss i mistera ove škole. Učenici su prikupili novčana sredstva te smo razmišljali kome ih donirati. Na inicijativu učenika, došli smo do Down sindrom centra Pula. Naš bivši ravnatelj je posjetio centar i od tada je krenula ova suradnja, ispričala nam je kuharica Živolić.
Integracija u društvo i suradnja s učenicima: ‘Naši štićenici se osjećaju korisno’
Kako nam je naglasila naša sugovornica, osobe s Down sindromom koji uče zajedno s učenicima ove škole, nažalost nisu sposobni za rad. Ali, znanja koja ovdje usvoje, korisna su im u svakodnevnom životu.
– Počeli smo s jednostavnijim vježbama. Postavljanje stola za doručak pa stola za ručak jer smo smatrali da štićenici udruge to mogu. Uključili su se i naši učenici koji su im pomagali i asistirali. Vidjeli smo da se ovo postavljanje stola svidjelo štićenicima udruge. Potom smo krenuli s pripremom kave. Potom smo radili pripremu tjestenine, valjanje pljukanaca i fuža, kao i pripreme jednostavnijih jela. Radili smo pizze, vesele sendviče, rolice i kroasane. Sada smo se okrenuli i zdravoj prehrani. Počeli smo raditi zdrave salate od riže i krenuli smo i sa smoothiejima, sažela nam je Živolić aktivnosti projekta.
Ovaj projekt i interes srednjoškolaca koji se žele družiti i pomagati osobama s Down sindromom veseli i Ines Nemet Butorac, ravnateljicu Down sindrom centra Pula. Kako nam je navela, njenu udrugu na rehabilitaciju dolaze djeca i osobe s Down sindromom iz cijele Hrvatske. U učenje u Strukovnoj školi Eugena Kumičića, mogu se uključiti tek od 12 godine jer im se tada najbolje razvije motorika. Osim što vještine koje nauče u Rovinju poput pripreme doručka i ručka mogu svakodnevno koristiti uz pomoć asistenta, štićenici s Down sindromom sve naučeno iskušavaju i izvan strukovne škole.
– Naši korisnici su jako sretni kada nas posjeti cijela ekipa iz Rovinja zajedno s razrednicom. Integracija u društvo i suradnja s učenicima puno znači našim štićenicima. Osjećaju se korisno i izlaze van. Imamo suradnje s nekoliko kafića (kao što su Caffe Uliks u Puli i Caffe bar Monte u Rovinju, op.a). Tamo pokazujemo što smo naučili na određene datume poput Valentinova ili 21. ožujka, kada je Svjetski dan osoba s Down sindromom, ispričala nam je Nemet Butorac.
Potrebni su iskrenost i strpljenje: ‘Bojala sam se da ću napraviti kontraefekt’
I dok su reakcije takvih javnih akcija pozitivne, treba naglasiti da ne žele nužno svi štićenici Down sindrom centra Pula sudjelovati u projektu PAPO. Naše sugovornice ističu da iako ljudi često pomisle da su ljudi s Downovim sindromom isti, svatko ima svoju osobnost, baš kao i svi drugi ljudi na ovom svijetu. Stoga, ako se nekom štićeniku ne svidi sudjelovanje u projektu nakon što ga isproba, nikoga se ne prisiljava na sudjelovanje. Upitani o tome kako pristupaju osobama s Down sindromom, kuharica Živolić se prisjetila da joj na početku nije bilo svejedno. Kako nam je priznala, brinulo ju je što nije bila educirana za rad s osobama s poteškoćama u razvoju.
– Bojala sam se da ću napraviti kontraefekt. Ali kada sam počela raditi s njima, vidjela sam samo da trebam biti otvorena, iskrena i s puno strpljenja. Vode nas i pokazuju nam radimo li s njima dobro ili loše. Vrlo su precizni i jednom kad nauče nešto, od toga neće odstupati. Tako je jedna učenica jednom štićeniku pogrešno pokazala korake u radu pa je on tako naučio i dugo je trebalo da ga naučimo ispravno, prisjetila se.
Upitana o sigurnosti, istaknula je da se štićenicima daju mali nožići te su uvijek u pratnji nekoga tko paze da ne dođe do porezotina ili ozljeda.
Druženje, razumijevanje i zabava: ‘Treba osvještavati ljude’
U projekt PAPO uključena je i školska psihologinja Ivana Božić. Kako nam je rekla, priključila se ovoj suradnji odmah pri svom dolasku u Strukovnu školu Eugena Kumičića. Kako nam je rekla, razumijevanje i solidarnost prema osobama s Down sindromom nije dovoljno razvijena.
– Treba osvještavati ljude na djecu s teškoćama i starije s teškoćama. Naši učenici jako puno dobivaju s PAPO-im. Do sada se možda nisu susreli s osobama s Down sindromom i da nije bilo ovakvih projekta, ne bi znali kako im pristupiti niti koje su općenito njihove mogućnosti. Kroz ovakav projekt, oni se jako dobro sporazumijevaju. Puno nauče, druže se, razumiju i zabavljaju. Jako im je lijepo u ovakvom radu, rekla nam je psihologinja.
Biraju se samo empatični učenici ‘Ne trebamo se ponašati kao da su drukčiji od nas’
Kuharica Živolić nam je rekla i da je tijekom godina kroz projekt PAPO prošlo sedamdesetak učenika. Sudjelovanje u projektu je otvoreno svima, ali škola pazi da učenici koji naposljetku rade s osobama s Down sindromom ipak budu empatični, strpljivi i spremni pomagati osobama s poteškoćama. Kroz školsku godinu 2023./24. u PAPO-u sudjelovali učenici 2. razreda smjera hotelijersko-turistički komercijalist: Marijan, Brigita i Bojana. Kako su nam ovi učenici rekli, u razredu ih ima 25, a njih šest je sudjelovalo u projektu. No, tijekom našeg boravka neki od tih učenika nisu bili u školi.
– Na početku nisam mislio da ću upasti u ovu zajednicu. Ali budući da moja prijateljica nije mogla naposljetku ići, došao sam na prvi susret. Bilo mi je jako lijepo. Trebate biti strpljivi, upoznati se s ljudima i onda će sve doći na svoje mjesto, sažeo nam je Marin svoje dojmove i što je naučio tijekom sudjelovanja u PAPO projektu.
Bojana nam je rekla kako se naposljetku brinula hoće li je štićenici s Down sindromom prihvatiti. No, kaže nam, brzo je uvidjela da može računati na svoje nove prijatelje.
– Mislim da dosta ljudi ne zna kako je raditi s osobama s Down sindromom. No, kada to iskusite, upoznate se, brzo razvijete prijateljski odnos. Iako ih neće svi prihvatiti, situacija bi se popravila kada bi više ljudi ovako radili. Neki od štićenika se boje probati stvari koje ih učimo. No, pokušavamo ih potaknuti i uvjeriti da ne mogu ništa izgubiti ako probaju. Na kraju sve to završi jako dobro, rekla nam je Bojana.
Brigita je također imala tremu na početku jer ranije nije upoznala osobe s Down sindromom. Sviđa joj se što se kroz rad u PAPO projektu naučila strpljenju i empatičnosti. Kada su svi shvatili kako tko funkcionira, sve je bilo dobro.
– Ne trebamo se ponašati kao da su drukčiji od nas, a empatičnost nam pomaže da prođemo kroz život, istaknula nam je Bojana.
Financijska podrška? ‘Nije nam novac cilj’
Naši sugovornici su istaknuli i da je u 2023/24. godini, projekt PAPO dobio i potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (MZOM). Iako takva pomoć uvijek mnogo znači, naši sugovornici ističu da nije presudna. Stoga se ne zamaraju previše novcem ni u budućnosti.
– Bez obzira na financiranje, idemo dalje s projektom PAPO. Nije nam cilj novac, već da naši učenici pomažu u društvu i štićenicima Centra za Down sindrom u Puli, zaključila je kuharica Živolić prije nego se ponovno vratila za stol u školskom restoranu i zajedno sa sudionicima projekta radila tradicionalne istarske pljukance.
