Ovo zabrinjava: ‘Učenici su rekli da ih nitko od profesora nije pitao kako su’
Ravnatelji su preuzeli odgovornost, nastavnici su znali pritiskati učenike zadatcima, a školski psiholozi imaju više posla no ikad. Informacije su to koje dolaze s terena gdje rezultati velikog istraživanja o učenicima u Hrvatskoj, naslova Odrastanje u (post) pandemijskom vremenu, dobivaju lice i priču. Prosvjetari su na okruglom stolu podijelili svoja iskustva i naučene lekcije. Temeljna znanja ne mogu se naučiti van razreda, a depresivnost učenica, slažu se svi, koja je veća no ikad, treba ozbiljno shvatiti.
Panel rasprava o rezultatima velikog istraživanja o učenicima u kojoj su sudjelovali Zrinka Ristić Dedić, Irena Ihas Jurić, Suzana Hitrec i Klara Bilić Meštrić
Foto: Duje Kovačević, srednja.hr
Veliko istraživanje o učenicima u Hrvatskoj, kako smo jučer izvijestili, pokazalo je da su se srozale radne navike i motivacija za učenje, a psihičko zdravlje, anksioznost i depresivnost puno je više prisutna kod učenica nego kod učenika. Nakon toga uslijedila je rasprava o rezultatima istraživanja.
U raspravi su sudjelovali Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, Zoran Kirinić, ravnatelj Osnovne škole Glina, Irena Ihas Jurić iz II. gimnazije u Zagrebu, Klara Bilić Meštrić iz CARNET-a i Zrinka Ristić Dedić, istraživačica s IDIZ-a, a raspravu je moderirao Boris Jokić, ravnatelj IDIZ-a.
‘Dani su bili beskrajni’
Suzana Hitrec komentirala je kako je mišljenje većine da je jako oportuno biti ravnatelj, no u trenucima pandemije i potresa, na prvoj su liniji bili upravo ravnatelji škola i tada su imali nevjerojatnu odgovornost za sve.
– Biti ravnatelj je značilo da smo bili na prvoj liniji, informirali smo liječnike. Kad je bio potres, prvi smo ulazili u škole. Trebali smo primijeniti nekakve kompetencije za koje mnogi nismo ni znali da ih imamo. Stekli smo ih preko noći. Nadamo se da je pandemija gotova i da se potres neće ponoviti. No, primijetili smo više izazova s radom u školi. Posljedice za mentalno zdravlje su se dogodile, ne samo kod učenika, već i zaposlenika te nas samih. Smanjena je koncentracija, tolerancija na frustraciju, kod svih nas, istaknula je Hitrec, koja je inače ravnateljica Upravne škole u Zagrebu.
Irena Ihas Jurić istaknula je kako su profesori nekad znali pretjerati s učenicima pa ih kontaktirati ‘u svako doba’. Danas to, kazala je, trebaju osvijestiti.
– Bilo je izazovno vrijeme, a pod izazovno, ja bih rekla da je bilo frustrirajuće i da su dani bili beskrajni. Ta frustracija da vam stalno stiže novi posao, odnosno da učenici stalno rješavaju neke stvari koje mi profesori nismo dobro posložili u početku jer su dobivali užasno puno zadataka. To je trajalo beskrajno. Kad je sve krenulo online, kad su se javili ‘zoomovi’ imali smo situacije tih crnih ekrana gdje učenici ne žele uključiti kameru, s obzirom na socio-ekonomsku situaciju, ne žele pokazati kako im izgleda dom, komentirala je profesorica II. gimnazije.
Od 462 učenika u školi njih 232, nakon potresa, izgubili svoj dom
Kada su u pitanju učenici slabijeg socio-ekonomskog statusa, država je tu dobro reagirala. Takvim smo đacima ipak osigurali pristup obrazovanju. Škole i pojedinci su se tu pokazali, posebno kad usporedimo s nekim međunarodnim iskustvom. No, ono što baš nije bilo dobro, istaknula je Zrinka Ristić Dedić s IDIZ-a, jesu izvanškolske aktivnosti koje učenici slabijeg socio-ekonomskog statusa nisu mogli ostvariti u pandemiji. Posebno ako su, primijetila je, štedjeli internet za školski rad i zadaće. Posebno je teško bilo djeci u središnjoj Hrvatskoj koju su pogodili razorni potresi, o čemu je nešto više rekao Zoran Kirinić.
– Nakon pandemije koja je donijela puno problema, dogodio se i potres, koji je u jednom trenu od naših 462 učenika koliko smo imali, 232 učenika je ostalo bez svojih domova. Život im se apsolutno promijenio. Organizirati nastavu u takvoj situaciji je bilo suludo, kada nemate doma, ili ste u kamp kućici ili kod rodbine. Imali smo tada prijelazno razdoblje. Prva dva tjedna smo radili na tome da svima osiguramo udžbenike, bilježnice, pribor, nove tablete. Pokušavali smo organizirati neke aktivnosti. U cijeloj toj negativnosti, ‘sreća’ je bila da su se potresi dogodili tijekom praznika, pa učenici nisu asocirali školu s potresom. U prostoriji koja nije bila oštećena organizirali smo aktivnosti. Područje Gline je loše bilo pokriveno signalom. Važno nam je bilo i potporu stručne službe osigurati, kazao je Kirinić.
Klara Bilić Meštrić iz CARNET-a navodi da je najveći izazov bio to što neki učenici žive u kućanstvima i sredinama gdje nema signala. Sve škole su pokrivene 2005., no kad su kućanstva u pitanju, još uvijek, kazala je, to nije riješeno. Nema svugdje uvjeta za spojiti se na internet.
– Ono što je bilo dobro je promptna reakcija sustava. Škole su se jako brzo snašle, CARNET je tu doprinio. Svi su imali neke temeljne vještine, infrastruktura je već provedena. Hrvatska se pokazala, što znamo u usporedbi s drugim sustavima, kroz dva tjedna imali smo nastavu na daljinu, kazala je.
Više učenica sa suicidalnim mislima
Učenici u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim EU zemljama, najviše su školskih dana proveli na nastavi uživo tijekom pandemije. Napomenuo je to Boris Jokić koji je moderirao raspravu o rezultatima velikog istraživanja o odrastanju u (post)pandemijskom vremenu.
– Najviše to primjećujemo na generacijama novih učenika. Prošlogodišnji i ovogodišnji prvi razred daleko više dolaze stručnim suradnicima i traže razgovor, da imaju nekih problema, da se ne mogu koncentrirati. Istina je da su to generacije koje su više poticane da budu otvorenije i da to kažu u školi. Dosta ih brinu, osobito one ambicioznije, nedostaci u znanju. Došli su s dobrim ocjenama iz osnovne škole, a u srednjoj su suočeni s visokim očekivanjima i načinom rada koji zahtijeva redovito, svakodnevno učenje. Imaju s tim dosta problema. Ono što mogu primijetiti je da inače nemamo značajnog problema s disciplinom. Ove godine u prvim razredima za 500 posto se povećao broj pojava vršnjačkog nasilja. Moramo puno raditi na tome, istaknula je Suzana Hitrec.
Porast psihičkih smetnji primijetila je i profesorica Irena Ihas Jurić. Svake godine ih je sve više, a profesorica spominje i učenice koje imaju suicidalne misli i slučajeve samoozljeđivanja. Pokušavaju prepoznati, no profesorima, ističe, nedostaje podrška u tom pogledu.
– Učenici su izjavili kako ih nakon prvog vala skoro nitko od profesora nije pitao kako su. Razrednici su obavili odličan posao. Bili su konstantno, barem kako ja vidim iz svog kuta, dostupni i stalno nazivali učenike doma. Satovi razredne zajednice su se svodili na individualne razgovore. Sad nakon toga vi dobijete povratnu informaciju da ih nitko nije pitao kako su. Tu neka komunikacija nije štimala, mi se ne razumijemo, to su generacije koje traže drugačiju pažnju koju mi ne razumijemo uvijek, napomenula je Ihas Jurić.
‘Imamo još veći broj djece koja su previše na internetu’
Svi su se panelisti složili da su poteškoće s mentalnim zdravljem učenika, a poglavito učenica, jedan od primarnih problema danas u školstvu. Neki je okviran zaključak da treba više stručnih suradnika koji bi bili dostupni učenicima, pogotovo primjerice, u Petrinji, Glini, Sisku gdje su učenici doživjeli znatnu traumu razornih potresa koji su odnijeli živote i domove.
– Pandemija je djecu još više gurnula u online sferu, ne samo u školi, već i privatno. Imamo još veći broj djece koja pretjerano koriste društvene mreže i uopće biva na internetu. Ono što smo vidjeli, izoliranje djece od tih sadržaja i medija, je isto problematično. Pitanje prave mjere je tu najvažnije. Stalno zagovaramo tu ideju umjerenosti i kontroliranog korištenja, da umjesto tog nekog konzumerskog pristupa idu prema tom aktivnom, kreativnom pristupu, istaknula je Ristić Dedić, istraživačica s IDIZ-a.
Osjećaj stalne dostupnosti, i kod nastavnika i kod učenika, dovodio je do pucanja, primijetila je Klara Bilić Meštrić. Treba razvijati digitalnu kulturu, da se zna da se na mail ne mora odgovoriti odmah, ako dođe, primjerice, tijekom vikend.
– Sve je mjera, ali treba nekad prihvatiti da je to možda tako sada i onda vidjeti što s tim napraviti. Što se CARNET-a tiče, u sklopu projekta BrAIn promatrat ćemo utjecaj tehnologije na obrazovanje gdje će fokus biti tehnologija i dobrobit. To više nije neka šačica djece pa da se time bavi grupica psihologa. Ovo je sad sustavan problem i rad s djecom mora uključivati ovu dimenziju, napomenula je Bilić Meštrić.
