Da vas odmah upozorim, ovaj tekst će možda više pomoći profesorima nego vama. Pročitajte ga ipak jer se možda odnosi i na nekog od vas. Svaki, ali svaki razred ima jednog učenika koji sjedi pri kraju razreda, po mogućnosti kraj prozora. Taj učenik ima neuredne bilježnice u koji ne piše ništa što piše na ploči, nego švrlja gluposti na zadnjoj strani. Ako malo obratite pozornost na njega, najvjerojatnije ćete ga uhvatiti kako po skrivećki stavlja slušalice u ušii i pokušava nagovoriti kolegu iz klupe na neku spačku. Ovaj učenik će vjerojatno imati dvije jedinice na polugodištu, a niti jednu na kraju i vjerojatno će imati neopravdanih sati taman toliko da se ne podiže postupak za izbacivanje iz škole.
Taj će isti učenik razumjeti novu granu matematike koju profesor predaje prije razrednog štrebera. On će na zadaćnici iz hrvatskog rapravljati o problemima kojih neke njihove kolege nisu ni svjesni. On će u raspravi pod vjeronaukom dokazati profesoru da Bog ne postoji. Taj bi učenik sudeći prema njegovim sposobnostima trebao biti pri vrhu u razredu. Trebao bi se polako usmjeravati k jednoj grani u kojoj briljira.
Taj učenik unatoč svemu valja se u prosječnosti. On neće na faks koji izabere jer nema ocjene. On mulja i provlači se i to mu ide dosta dobro, ali krajnji je rezultat na kraju ipak samo dovoljan. Ali zašto je tome tako? Prema znanstvenicima sa sveučilišta Columbia, sve kreće od kuće. Proveli su istraživanje u kojem su dvije skupine djece, približno istih sposobnosti i kapaciteta dobila jednostavan zadatak, toliko jednostavan da su ga si bez iznimke riješili bez problema. Nakon što su ga riješili, jednu su skupinu pohvalli rekavši im da su sigurno strašno pametni. Drugoj su skupini rekli da su se sigurno jako trudili pa su bili uspješni. Slijedeći test bio je puno teži. Toliko težak da su klinci jedva uspjeli dati jedan točan odgovor. Ispostavilo se da su klinci kojima je rečeno da su pametni, odustajali brže, bježeći od problema čim su uvidjeli kako ga ne znaju riješiti, dok su marljivi klinci problem riješavali dulje, očekujući kako je ključ rješenja upravo u trudu i ne odustajanju. Treći test ponovno je bio lagan, ali su ga ovaj put pametni klinci riješili 25% gore od svojih marljivih vršnjaka.
I što nam to govori? Klinci, koji su kao vrlo mladi pokazivali potencijal bili su hvaljeni kao jako pametni i tu svoju pamet počeli su shvaćati kao nešto prirodnu i urođeno, nešto što nema nikakve veze s uloženim trudom ili radom. Kada se takvi klinci suoče s problemom koji ne mogu riješiti, neće ni pokušavati već će odustati kriveći druge. Najgore od svega je to što će u životu naići na mnoštvo takvih problema te će izrasti u iskompleksirane čovječuljke lagano sumnjaći u dogmu o vlastitoj nadarenosti. Neće vidjeti potrebu da se trude jer duboko u svojoj svijeti imaju zapisano da su posebni i da ako ne ide iz prve, neće ići nikako.
I takav klinac završi osnovnu, gdje su nastavnici pisali hvalospjeve svakoj njihovoj ideji jer u bili okruženi balavim, prljavim i neodgojenom deriščadi. Dođu u srednju i dobiju prvi zadat koji ne mogu riješiti bez da ulože svoje vrijeme i trud, razočaraju se, posumnjaju i odluče sabotirati svijet, sabotirajući zapravo sebe.
