Petar u školi uopće nema informatiku, a europski je prvak u robotici
Petar Slaviček pred par se dana vratio u Hrvatsku s europskog natjecanja u robotici. Ondje je svojim timom osvojio prvo mjesto, a njegova je ekipa i treća najbolja u svijetu. I dok se njegovi vršnjaci vikendima odmaraju od škole i provode, on s Hvara putuje u Zagreb gdje naporno radi s timom na razvoju svojih robotičkih sposobnosti. Na otoku, kaže, nije mogao naći nikoga dovoljno ambicioznog tko bi radio s njim, programirati je naučio sam, a informatiku u školi uopće nema. Ipak, ništa od toga nije ga zaustavilo da bude jedan od najboljih hrvatskih, europskih i svjetskih robotičara. Ovo je njegova priča.
Fotografija iz privatne kolekcije Petra Slavičeka
Još od malih nogu, Petar Slaviček bio je zainteresiran za robotiku. Čim bi mu odvijač došao pod ruku, kaže, većina njegovih igračaka jednostavno nije mogla ostati u jednom dijelu. Po kući bi znao naići na poneku knjigu o računalima, a sa samo 11 godina sam je, uz pomoć interneta, naučio programirati. Par godina kasnije, njegovu je osnovnu školu posjetio Ivica Kolarić, izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCup-u. Održao im je radionice za početnike.
– S obzirom na to da sam već tada bio u malo naprednijem svijetu programiranja nisam ništa novo naučio, ali me zato Ivica pozvao u Zagreb na njihove radionice gdje sam upoznao današnje članove ekipe. Nakon nekog vremena me današnji mentor Zoran Pribičević pozvao u svoj tim jer sam tada bio jedan
od nekolicine robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati C++, prisjeća se Petar.
Zbog robotike vikendima proputuje po 1.000 kilometara
Danas ima 17 godina i učenik je trećeg razreda opće gimnazije u Srednjoj škole Hvar, konkretno, na izdvojenoj lokaciji Jelsa na otoku. Ondje, kaže, na žalost nema izbora matematičkih škola, niti ima predmet informatiku jer za taj predmet među njegovim školskim kolegama nema interesa.
– Nisam se tijekom upisa htio seliti u Zagreb ili Split u brojne škole koje su me prihvatile, što danas naravno žalim, kaže nam Petar.
Ipak, znao je, ako se kvalitetno želi baviti robotikom i biti uspješan u onome što voli, morat će se pridružiti zagrebačkoj ekipi robotičara. U svojoj okolici jednostavno nije mogao naći osobu koja dijeli njegove ambicije i volju, pa tako ni mentora koji bi ga vodio. Bio je, kaže, presretan kada je dobio priliku natjecati se s najboljima u državi, ekipom iz Zagreba. I baš zato, ništa mu nije teško, pa čak niti putovati i najmanje dva do tri puta mjesečno s Hvara u Zagreb. Jasno mu je kako tim ne može biti optimalan bez svih svojih članova.
– Ako sam u jutarnjoj smjeni petkom, odlazim nakon četvrtog sata te prvo dva sata putujem do Splita i onda pet sati autobusom do Zagreba. To vrijeme uglavnom koristim za učenje i nadoknađivanje izostanaka, ali i dizajniranje i programiranje raznih igara i eksperimenata, jednu od kojih sam objavio, kaže nam Petar.
Subotama ujutro nalazi se sa svojom ekipom i rade čitav dan, od 9 ujutro do 20 sati navečer. Kad ‘zagusti’ zbog natjecanja, radna im je i nedjelja ujutro, nakon čega Petar trči na autobus za Split, da bi u ponedjeljak zapravo samo nastavio svoj radni tjedan. Izazov je, kaže, sve to putovanje balansirati sa školom.
Trud, rad i volja urodili su plodom
Profesori ga podržavaju u svemu i imaju razumijevanja, ali važna stavka je i dobra organizacija kakvu ima zagrebački tim. Tako se članovi dijele na one koji dizajniraju i rade na hardveru, i one koji rade na softveru, s tim da po potrebi mogu ‘uskočiti’ jedni dugima. Petar radi na softveru, tako da puno toga može napraviti od kuće, putem interneta i ne mora nužno imati robota uz sebe, iako nerijetko iz Zagreba odnosi robota sa sobom na Hvar.
Sva odricanja, trud i rad koji Petar ulaže u robotiku nisu nimalo uzaludna. Iako se tek prošle godine počeo natjecati s pravom ekipom, već je skupio pozamašan broj medalja. S natjecanja u Austriji ima brončanu medalju, a u Sloveniji i Slovačkoj osvojio je zlato. Najbolji je njegov tim bio i na prošlotjednom natjecanju u Njemačkoj.
Ipak, kaže, najponosniji je na treće mjesto na svjetskom natjecanju koje je ljetos u Leipzigu osvojio sa svojim timom. Ovo ljeto ide i na svjetsko natjecanje u Japan, a nada se kako će do tada naći kvalitetne sponzore, budući da mu trenutno sve financiraju roditelji.
Kvalitetni edukatori važniji su od opreme
Budući da se već godinama bavi robotikom, Petra smo upitali što misli o nedavnoj inicijativi Instituta za razvoj i inovativnost mladih, koji je pokrenuo tzv. STEM revoluciju.
Naime, putem crowdfunding kampanje sakupljeno je 290 tisuća dolara pomoću kojih će se škole opremiti Micro:Bitovima.
Kaže kako pozdravlja svaku inicijativu koja ‘gura’ mlade ljude u svijet robotike, elektronike i programiranja, no po njemu je u ovom slučaju preskočen jedan vrlo važan korak.
– Sami Micro:Bitovi kojima se škole opremaju nisu važni koliko inicijativa profesora koji educiraju učenike. STEM revolucija se može pokrenuti na već postojećim školskim računalima te danas početi učiti programirati može bilo tko s pristupom internetu. Micro:Bitovi bi trebali ustupiti kasnije jer su sami po sebi, bez konstantne i stabilne inicijative edukatora, kojih, koliko čujem od svojih kolega, po Hrvatskim školama i nema, beskorisni. Oni bi trebali biti samo uvod za upotrebu naprednijih i korisnijih mikrokontrolera (Arduino/Teensy itd.) i programskih jezika kako bi se zapravo
provela stvarna STEM revolucija, ali, koliko ja vidim, te inicijative nema. Micro:Bitovi definitivno nisu budućnost robotike, ali s pravom podrškom edukatora mogu pogurnuti interes. Smatram da bi se ti novci više trebali usmjeriti prema angažiranju edukatora nego prema opremanju škola Micro:Bitovima, objašnjava nam Petar.
Želi se baviti razvojem umjetne inteligencije
Ipak, hrvatski obrazovni sustav ima puno veće probleme od ovog, smatra Petar. Dijeli već uvriježeno mišljenje koje vlada među najboljim srednjoškolcima, kako je prevelik fokus stavljen na beskorisno probavljanje informacija, a ne na podržavanje talentiranih učenika.
– Zašto bi netko nadaren za matematiku, u matematičkoj školi, trebao detaljno drobiti informacije o povijesti koju je već učio u osnovnoj školi samo da bi ih nakon ispita zaboravio? Ja vjerojatno nisam u poziciji prosuđivati o brizi sustava o informatičarima, s obzirom da sam iz male škole, te čak ni nemam predmet informatiku, ali kolege s robotike kažu da ni u njihovim školama sam sustav nema inicijativu već se samo povremeno javlja inicijativa pojedinih profesora. Smatram da bi se trebala provesti kurikularna reforma jer je promjena jedini put prema napretku, zaključuje Petar.
Bilo kako bilo, nada se da mu je opća gimnazija pružila dovoljno čvrstu podlogu za upis i uspješno pohađanje Fakulteta elektrotehnike i računarstva, kojeg želi upisati po završetku škole. ‘Miočani’ su, kaže u prednosti, ali je poprilično siguran u svoje sposobnosti. Ima i jasnu predodžbu o tome čime bi se želio baviti po završetku studija.
– Uvijek sam htio raditi na softverskom napretku tako da se vjerojatno vidim u firmi koja razvija umjetnu inteligenciju ili nešto slično. Uz to, kao što sam spomenuo, imam ljubav prema dizajniranju i programiranju raznih igara pa bi i to mogao biti put kojim pođem. Puno će se stvari promijeniti i unaprijediti dok ja završim fakultet pa ću tada opet promisliti o svojim opcijama i zgrabiti prilike koje mi se pruže, kazao nam je za kraj Petar.
Ne sumnjamo kako ćemo o Petru još pisati, a do tada ostaje samo nada kako će vladajući poslušati njegove prijedloge i osigurati osnovne uvjete za napredak budućih generacija. Jer, već samo internet veza i jedno računalo, dokazao je Petar, čine čuda.
