Na portalu srednja.hr ove smo godine pokrenuli rubriku Glas čitatelja, a ovih dana naš je ‘sandučić’ e-pošte prepun pisama učenika u kojima izražavaju svoje stavove uz najdulji štrajk prosvjetara u modernoj povijesti Hrvatske. Svoja razmišljanja s našim čitateljima želio je podijeliti Marino, srednjoškolac iz Splita. Direktno se u svome pismu obraća premijeru Andreju Plenkoviću, i u njemu navodi brojne probleme hrvatskog obrazovnog sustava iz perspektive jednog učenika.
Screenshot: srednja.hr
Teško je. Ne, stvarno. Teško je ostati neutralan, tih, u pozadini kada gledaš kako ti se, ni krivome ni dužnome, budućnost raspada.
Osjećam potrebu iskazati mišljenje vezano za štrajk prosvjetara. 35. je ‘radni’ dan. Bilo da ga tretirate kao izražavanje nezadovoljstva ili državni udar kako se na nekim portalima predstavlja – činjenica je da je prošlo više od mjesec i pol dana od kolapsa hrvatskog obrazovanja. Da budem iskren, nisam nešto ekstra kompetentan za ulaziti u ekonomsku računicu i postotni račun pa ću svoje stavove pokušati objasnit na način da ga svatko tko ima završenu osnovnu školu može razumjeti, da olakšamo Vladi koja je valjda barem toliko sposobna.
Sa svoja dva metra visine predstavljam druge službe, dok netko s metar i pol visine predstavlja sindikate prosvjete. Pola metra razlike u ovom slučaju predstavlja 6.11% povećanja koeficijenata za koje se prosvjetari bore. E, sad, pogledajmo to ovako.
Ono što Vlada nudi: Postolje od pola metra i meni od dva metra, i nekome od metar i pol. Jesmo li na istome? Pa…i ne baš. Unatoč povećanju i jednima i drugima – razlika još uvijek postoji. Karikiram naravno, dosta primitivno i jednolično, ali s ljudima koji sjede u Banskim dvorima očito je to jedini način. Efikasno rješenje problema je povećati iznos onome tko zaostaje, prosvjetarima, dok ostalim službama ostaje isto. Je li stvarno toliko komplicirano?
I sad je Vlada to kao shvatila, ponadala se cijela Hrvatska da u 21. stoljeću napokon dobivamo održivo obrazovanje, kad evo njih s novom ponudom koju svatko tko shvaća cjelinu Postotak iz sedmog osnovne (a škola za život s njenim osnovama kreće još u petom razredu) može demantirati. I onda kao Vlada nudi 10 posto, učitelji žele 6.11. Logično pitanje, zašto ne pristanu? Naime, i bez diplome i završenog FER-a, odgovorno tvrdim kako je takva ponuda sprd. Nema bolje riječi za opisati osim – sprd.
I onda su Plenki and CO. kao začuđeni, a sindikati ispadaju nezahvalni. Odlična predstava kojoj se nažalost ne nazire kraj. Zamisli samo koliko si nazadan i nadasve idiot kad i nakon svih ovih dana štrajka misliš da je profesorima stalo do para, love, šoldi… Kroz osnovnu i sad srednju školu, susreo sam se s raznima. Onima koji su na raspolaganju 0-24, ali i s onima koji se vode mantrom ‘knjiga je presažeta, dovoljna je za dva, guglajte za išta više od toga’. To je totalno indiskutabilno i ne smijemo niti trebamo zatvarati oči na to i praviti se da takvi individualci ne postoje. Ali oni su manjina i definitivno nisu svi takvi. Jednako je tako nedvojbeno da su profesori apsolutno nepripremljeni za Reformu. Čijom krivicom? Svojom. Ma dajte, ljudi. Zamisli situaciju doći prvi dan u srednju školu i čuti ‘Ja stvarno ne znam šta ću s vama ove godine, ne znam šta predavat’. Uz najbolju volju, ne znaju jer ih Ministarstvo nije pripremilo. Oni nažalost nisu manjina. Jednako je nedvojbeno da je Ministarstvo ‘kiksalo’ u još jednom segmentu koji je pao u medijsku pozadinu; pa knjige su nam došle 15.11., ljudi moji. Ne samo meni, mojem razredu ili mojoj školi; ni profesori nisu imali iz čega raditi. Dva mjeseca nakon početka nastavne godine. Ne dva dana ili tjedna, već dva mjeseca. Knjige naručene još u srpnju, stižu 15.11. Tko je kriv? Prosudite sami.
A, ako vam ove situacije nisu dovoljne, ‘ajmo malo unatrag. ‘Ajmo razmotriti činjenicu da su desetljećima u školi radili ljudi s kupljenim diplomama. Čijom krivnjom? Njihovom? Ma ni najmanje. Budimo realni. Pa prilika čini lopova. Vodili su se onom poznatom APP – ako prođe, prođe. I prošlo je. Zahvaljujući Vladi, ne samo Plenkijevoj koja ih je, ‘ajde, bar otkrila, ali zahvaljujući i brojnim Vladama prije njegove.
Ma dajte ljudi, dosta. Pa koliko još učenika treba završiti na hitnoj zbog stresa da bi netko shvatio da je i nama teško i da profesori nemaju izbora nego nas nemilosrdno trpati podatcima i gradivom? Ne jer žele, nego jer moraju. Pa koliko mi se puta dogodilo da i oni kažu ‘Ovo vam nikada neće trebati, da se mene pita izbacio bih ovo, ali moramo. Tako je netko rekao.’ Je, tako je Netko rekao. Koliko još mladih i sposobnih ljudi mora otići u Irsku ili preko Bare, do Amerike, da bi taj isti Netko shvatio da nešto treba mijenjati?
Učitelji i profesori ne bore se za plaću i par stotina kuna više u džepu. Ne bore se ni isključivo za jednakost naspram drugih zaposlenih u državnim i javnim službama. Prosvjetari se ovim štrajkom bore i za nas. Traže da se NJIH sasluša. A ne Nekoga tamo, u uredu. Njih. One s kojima tijekom tjedna provodimo više vremena nego sa svojima kod kuće. Da se saslušaju ljudi koji školu žive ne samo pred neke od pustih izbora za prilog u dnevniku, već svaki dan.
Dok se to ne dogodi, nikakvih 10 posto nije i neće biti dovoljno. Plenki, načuli uši, vrijeme je. Krajnje vrijeme. I zbog profesora i zbog nas, učenika. A dobro je dok se transparenti dižu ‘samo’ za obrazovanje, čekaj da se drugi ohrabre i krenu po ono što im pripada.
Prema tome, štrajk? Štrajk.
Marino, splitski srednjoškolac
Sa svojim pismom možete nam se javiti preko naših društvenih mreža, Facebooka ili Instagrama, ili možete direktno na mail [email protected] poslati svoju priču. Rado ćemo ju pročitati i podijeliti s načim čitateljima!
Više o štrajku u školama i na fakultetima čitajte na sljedećim poveznicama:
