Pitali smo roditelje pišu li zadaću svojoj djeci: ‘Ne pada mi na pamet, pa neću praviti imbecile i parazite od djece!’
Polaskom u školu, djeca ulaze u novi svijet koji od njih očekuje obveze i odgovornosti na koje se moraju što prije naviknuti. Jedna od tih odgovornosti je i domaća zadaća. Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, no postoje različiti tipovi roditelja, neki ‘pomažu’ više nego što bi trebali. Pitali smo roditelje pišu li zadaću umjesto svoje djece, ali i nastavnike o tome kako prepoznaju roditeljski upliv. Odgovori bi vas mogli iznenaditi i potaknuti na razmišljanje o ovom društvenom fenomenu.
Foto: Pexels
Roditelji koji pišu domaću zadaću svojoj djeci, odnosno umjesto njih, svojevrstan je društveni fenomen rijetko se javno priznaje, ali je češći nego što mislimo. Postoji tanka granica između pomaganja i obavljanja cijelog zadatka umjesto djeteta, a dok većina roditelja tvrdi da samo pomaže, istovremeno često prelaze tu granicu.
S tim na umu, pitali smo roditelje pišu li svojoj djeci zadaću, ali i nastavnike o tome kako i koliko često primjećuju da su roditelji pisali zadaću umjesto djece kako bismo pokušali saznati i razumjeti razloge takvih praksi.
Manje izgovora, više odgovornosti
Polaskom u školu, djeca ulaze u novi svijet koji od njih očekuje obveze i odgovornosti na koje se moraju što prije naviknuti. Razumljivo je stoga da je u početku važno da roditelji usađuju tu obvezu koja uključuje i pisanje domaće zadaće i ozbiljno shvaćanje svojih obveza. S druge strane, djeci je doista ponekad potrebna pomoć oko zadaće i roditeljska dužnost je da im u tome pomognu.
Međutim, to nikako ne znači da roditelji trebaju umjesto djeteta sjesti i napisati zadaću pod izgovorima da dijete ‘ionako ima previše obveza’, da je ‘već kasno navečer, a dijete je zaboravilo reći da ima zadaću’, da je ‘gradivo prezahtjevno i preopširno’, i brojne druge argumente.
Žele pomoći, a zapravo odmažu
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, brinu za njihov uspjeh i žele im olakšati školske obaveze. No, mnogi roditelji ne žele priznati da rade više nego što bi trebali, a ponekad i prelaze granicu. Često se opravdavaju time da pomažu svom djetetu da bolje razumije gradivo ili da završi zadaću brže kako bi imalo više vremena za druge aktivnosti.
U stvarnosti, kada roditelji pišu domaću zadaću svojoj djeci, time ne pomažu, već odmažu svojoj djeci i obrazovnom sustavu. Učitelji, nastavnici i profesori često prepoznaju ovaj problem, jer su obično u stanju razlikovati rad djeteta od rada roditelja. To može dovesti do nepravednih ocjena i stvaranja lažne slike o djetetovim sposobnostima.
Dvije krajnosti roditelja
S jedne se strane nalaze se roditelji koji svojoj djeci daju slobodu i odgovornost da samostalno obavljaju školske zadatke, što bi trebao biti ispravan pristup kako bi djeca postala samostalna i odgovorna. Na drugoj strani nalaze se roditelji koji, pod izlikom brige, preuzimaju kontrolu nad školskim zadacima djeteta, često čineći sve umjesto djece. Takvi roditelji izmišljaju razne izgovore kako bi opravdali svoje postupke, čime često dijete lišavaju prilike za učenje iz vlastitih pogrešaka.
– Oduzeti djetetu mogućnost svladavanja vještine učenja i ograničiti mu to malo područje unutar kojega bi trebalo djelovati samostalno nikako nije dobro niti za dijete, niti za roditelja. Planirate i studirati umjesto njega i kasnije živjeti umjesto njega? Planirate i usput izmijeniti svijet kao takav da njemu život ne padne teško? Bolje se pobrinite kako ga osamostaliti, nego kako napraviti umjesto njega jer mu tako ne pomažete, tako mu jako otežavate i činite ga nespremnim na život. Vjerujem da mu ipak želite ljepšu budućnost, vrlo je konkretno napisala jedna majka.
‘Djeca nemaju razloga osjećati pritisak zbog školskih obaveza’
Dok su neki razmišljali o tome kako svojoj djeci pružiti podršku i pomoć u učenju, neki su se našalili s ovom ulogom. Zanimljivo je kako je najveći broj odgovora gotovo osuđivao roditelje koji pomažu ili pišu zadaće djeci ističući kako ‘nije ni njima nitko pomagao’. S druge strane, neki odgovori pokazuju nikako ne mogu poistovjetiti s djecom i činjenicom da škola može biti poprilično stresno razdoblje za brojne učenike.
– Djeca nemaju razloga osjećati pritisak zbog svojih školskih obaveza. Jeste li vi osjećali pritisak kada ste bili u školi i jesu li vaši roditelji uopće promišljali o tome? Što su mlađe generacije roditelja, to se više analizira svaka djetetova obaveza. Došli smo do toga da školske obaveze stvaraju pritisak, ali 101 izvanškolska aktivnost to ne stvara jer je važno pohvaliti se u društvu na koliko aktivnosti dijete ide. Sustav se poremetio, napisala jedna žena.
Dodala je kako djeca kroz pisanje domaćih zadaća sustavno uče izvršavati svoje zadatke i obaveze i ostaju u toku sa nastavnim gradivom koje ponavljaju i na taj način uče, a malo je djece koja će uzeti knjige i samostalno učiti ako im se ne zada domaća zadaća. Druga je stvar pomoći djetetu da stekne naviku samostalnog učenja kao i pripomoći ako zapne, povremeno pregledati zadaću, postaviti koje pitanje, ali učenje s djecom ili pisanje njihove domaće zadaće im dugoročno može samo odmoći.
Neki su roditelji pisali kako nikad i nipošto ne bi pomogli pisati djeci zadaću, što se čini malo prestrogo i kontraproduktivno, pogotovo jer je škola najveća obveza koju učenik ima. Međutim, manjak razumijevanja za osjećaje i potrebe školaraca mogao bi biti i veći problem od pisanja zadaća umjesto djece.
– Ne pada mi na pamet pisati im zadaću, ni meni ih nitko nije pisao. Mogu im pomoći, ako baš negdje zapnu, ali pisat im neću sigurno. Kakav stres, molim vas, to im je jedina obaveza i današnja djeca nisu ni za to sposobna. Pa neću praviti imbecile i parazite od djece. Za zadaću nemaju vremena, ali za kompjuter, mobitel, za to imaju. Kako da ne, napisala je jedna majka.
‘Roditelji liječe svoje frustracije i komplekse’
Neki nastavnici misle da roditelji koji pišu zadaće, to rade kako bi se djeca brže riješila školskih obaveza. Međutim, većina je istaknula važnost toga da se učenici suoče s zadacima sami kako bi razvili koncentraciju i samostalnost, pogotovo jer i na ispitima znaju staviti zadatke koji su bili za zadaću.
Jedna je nastavnica istaknula kako se kod nekih učenika takva pojava može redovito vidjeti i tu se ne radi samo pomoći, već o tome da je zadatak napravila druga osoba, a učenik je zadatak predao i prikazao kao svoj. Osobno smatra da se prvenstveno radi o roditeljskoj namjeri da zaštiti učenika od eventualnog neuspjeha ili nedovoljnog uspjeha, čime mu čine medvjeđu uslugu jer je doživljavanje neuspjeha sastavni dio procesa učenja i napredovanja. Navela je kako takav čin ima nekoliko negativnih učinaka.
– Prije svega, učeniku se šalje poruka da će netko drugi izvršiti njihove obveze, čime ne razvijaju osjećaj odgovornosti. Osim toga, učeniku se indirektno poručuje da nije dovoljno pametan da samostalno izvrši zadatak. Posljednji aspekt, ali nikako manje važan, odnosi se na učenje. Naime, uloga domaće zadaće je uvježbavanje onoga što se u školi, na nastavnom satu, obrađivalo, te se njezina uloga nikako ne bi smjela umanjivati jer sasvim sigurno doprinosi stečenom znanju, kazala je nastavnica.
Neki nastavnici su se osjećali frustrirano jer su roditelji preuzimali odgovornost za zadaće koje bi trebale biti učenički napor. Oni su shvaćali da to nije put prema uspješnom obrazovanju, već samo privremeno rješenje. Jedna je nastavnica navela kako izvanredno napisana zadaća dovodi do izvanredno visokih očekivanja za ispit.
– Kažem, dabogda i test ovako napisao! Napišem bilješku da je učenik napisao savršen domaći rad i da stoga imam velika očekivanja u budućnosti, napisala je.
Svi postupaju jednako ispravno, odnosno pogrešno
Ova je tema postala pravo poprište rasprave o ulozi roditelja u školskim obavezama. Dok su neki generalizirali govoreći kako su sva djeca lijenčine, drugi su se trudili naučiti ih odgovornosti i samostalnosti na pomalo prestrog način. U konačnici, svi su se složili da je obrazovanje najvažnija investicija za djetetovu budućnost, a tu ulogu roditelji ne smiju zanemariti, bez obzira na sve izazove koje donosi obrazovanje. Netko piše, netko ne piše, i jedni i drugi postupaju jednako ispravno, odnosno pogrešno i zapravo ne postoji pravi način za snalaženje u sustavu.
Međutim, važno je promotriti to s određene udaljenosti. Ovaj problem, osim što djetetu oduzima priliku za razvoj vlastitih vještina, može se interpretirati i kao poruka roditelja djetetu kako ono nije dovoljno sposobno da samo rješava zadaću ili da njegov rad nije dobar, što dovodi do manjka samopouzdanja kod djece i manjka razvoja radnih navika. Također, takvi roditelji često potiču lijenost i nediscipliniranost jer dijete nema motivacije da uloži trud u školske obaveze.
Svi roditelji trebali bi shvatiti da je njihova uloga pružiti podršku i ponuditi smjernice, ali ne i obavljati posao umjesto djeteta. Djeca moraju imati priliku naučiti kako se nositi s izazovima i preprekama u školi kako bi razvijala svoje vještine i sposobnosti. Kroz zajednički trud i podršku, roditelji mogu doista pomoći svojoj djeci da postanu samostalniji i odgovorniji učenici.
