Kako bi ostvario dječački san i postao liječnikom, Dragić Brdar (23) nakon neuspjeha na prijemnom ispitu Medicinskog fakulteta u Zagrebu nije se libio spakirati kofere i otputovati sve do Kosova. Danas je student pete godine medicine, i ne žali za odlukom koju je donio. Ispričao nam je s kakvim se sve problemima sreo, ali i zbog čega je zadovoljan što se odlučio za takav potez.
Nije tajna da maturanti medicinskih škola imaju problema s upisivanjem
Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Iako se četiri (a po novom i pet)
godina pripremaju za prakticiranje medicine, gimnazijalci ih masovno
pretiču na upisima na taj fakultet. Manjak sati iz fizike i sličnih
predmeta koči ih pri spremanju za prijemni, pa veliki broj njih ne
uspije doći do statusa studenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Kako bi postao liječnik otputovao na Kosovo
Istu sudbinu doživio je Dragić Brdar (23), nekad maturant Medicinske škole u Karlovcu, a sada student pete godine medicine na Kosovu. Iako nije upao na Medicinski fakultet u Zagrebu, Dragić se nije dao smesti, pa je saznavši da je ostalo još desetak mjesta odlučio ne propustiti šansu za željenim studijem.
Na spomen Kosova, mnogima na pamet padne komplicirana situacija oko odvajanja od Srbije i problema nastalih istim. Rat je, kako ovaj student kaže, i ovdje učinio svoje, stoga se posljedice još uvijek dosta osjete. Medicinski fakultet nalazi se na sjeveru Kosova, gdje većinsko stanovništvo čine Srbi. Iako se Kosovo odvojilo, ovdje još uvijek nema kosovskih institucija, pa je tako i Medicinski fakultet institucija Republike Srbije.
– Bio sam strašno razočaran nakon neuspjeha na prijamnom ispitu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, jer je medicina, slobodno mogu reći, moja najveća ljubav još od malih nogu. Od jedne prijateljice iz Beograda saznao sam da je ostalo još desetak mjesta na fakultetu u Kosovskoj Mitrovici i ni sekunde nisam dvojio. Obitelj se u početku nije slagala s mojoj odlukom, vjerujući da je tamo još uvijek ratno stanje, ali nekako sam ih uspio nagovoriti. Prošao sam prijamni ispit, a to je bio najsretniji dan mog života, ispričao nam je Dragić.
Fakulteti u Hrvatskoj i Kosovu gotovo identični
Iako mu je na početku bilo veoma teško, ovaj marljivi student nikada nije požalio što je otišao toliko daleko kako bi ostvario zacrtano. Dolazak kući samo dvaput godišnje, odvojenost od roditelja, prijatelja i, što je najteže, asimiliranje u novu sredinu, nije ga pokolebalo. Iako je očekivao probleme s ostalima, nacionalnu netoleranciju i slično, tvrdi kako nikakvih teškoća nije bilo i kako je vrlo brzo stekao brojne prijatelje koji su mu pomogli da se lakše uklopi.
– Što se tiče obrazovnog sustava Srbije i Hrvatske, razlike gotovo i nema. Uspoređivao sam kolegije s medicine u Zagrebu i mog fakulteta, i otkrio da su skoro identični. Medicina i ovdje traje šest godina, a svaka godina nosi šezdeset ECTS-a. Većini studenata fakultet plaća država, a svaki student ima pravo na studentski kredit od 60 eura mjesečno koji vraća nakon završetka studija, kaže Dragić.
Studentski život se na Kosovu ne razlikuje od onog u Hrvatskoj. Tuluma, sportskih manifestacija, tečajeva i ostalog ne manjka. Studentskih je domova doduše manje, tek šest.
Učenje uz svijeće i problemi s vodom
Dolaskom zime nastupaju problemi. – Zimi postoji problem sa strujom koja povremeno nestaje, pa sam primoran učiti uz bateriju ili svijeću. Vode svaki drugi dan pak ima do šest sati, no sve su to situacije koje čovjeka čine jačim, pojasnio je ovaj nepokolebljivi student.
U gradu je dostupna samo jedna menza, pa se vrlo lako stvore gužve kad nahrupe gladni studenti. Čekanje se isplati, jer je hrana ukusna i zdrava, ali ponekad se na predavanje ide praznog želuca, jer se jednostavno ne stigne čekati u redu.
Na organizaciju nastave nema primjedbi, osim što mu fali praktične nastave. Na fakultetu predaju profesori iz cijele Srbije, a studenata ima i iz Bosne i Crne Gore. Ipak, iz Hrvatske nema nijednog kolegu.
Kraj je blizu, a kajanja nema
– Nikad se nisam pokajao što sam se odlučio za studij na Kosovu ponajprije zato što studiram ono što volim. Istina, u početku je bilo teško, ali sad kad sam peta godina, kraj je blizu. Svjestan sam toga da građani Hrvatske imaju negativnu percepciju o Kosovu prije svega kao o nerazvijenoj regiji, i mislim da su u određenoj mjeri u pravu.
Ipak, ne mislim da je Hrvatska u velikoj prednosti, niti mislim da sam u bilo čemu limitiran u odnosu na moje kolege kod kuće. Štoviše, smatram da je ovo jedno važno iskustvo, koje će mi uvelike koristiti u budućem radu.
